Mimo futurizma i metafizike

Mimo futurizma i metafizike

Kaže se da ni vrag nije tako crn kako ga slikaju. Možemo dakle pridodati kako ni talijansko slikarstvo tzv. crnog desetljeća (il Ventennio nero) nipošto nije toliko jednobojno ili uniformno kako bi se moglo pomisliti za stvaralaštvo nastalo u razdoblju fašističke dominacije, u središtu koje je proklamiralo imperijalne i iredentističke ciljeve. Izložba naslovljena Rimska škola, a podnaslovljena Umjetnici u Rimu između dva rata, unatoč sažetom i pomalo intimnom sastavu, vrlo dobro nam dolazi da razbije eventualne predrasude oko usmjerenja i vrijednosti likovnoga djelovanja u susjednoj nam zemlji, u iznimno osjetljivu razdoblju društvene i kulturne povijesti (između dvadesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća).

Istina, Rim u povijesti modernog izraza na Apeninskom poluotoku nema onako izrazitu ulogu kao što su je prethodno stekli, primjerice, Milano (sa svojim futurističkim protagonistima), Ferrara (s krugom umjetnika koji karakterizira pittura metafisica), pa čak ni Como (sa slikarstvom bliskim konstruktivizmu) ili Torino (s Grupom šestorice). U slavnu prošlost zagledan i pomalo samozadovoljno uspavan Rim doista tek nakon Prvoga svjetskog rata pomalo raste u jednu od europskih metropola, a i u nacionalnim razmjerima tek tada postaje privlačnijom točkom kreativnoga okupljanja. Ali kao rezultat novostečenih ambicija upravo u tom vrlo dvosmislenom i proturječnom trenutku dolazi do težnje za određenom sintezom tradicije i inovacije, dolazi do pokušaja da se ide s onu stranu avangardizma futurističke orijentacije, da se priberu snage u svrhu nadmašivanja historicističkih ograničenja. Na službenoj razini, podupiranom od fašističke ideologije ili makar koketirajući s njome, stvaraju se premise pokreta zvana Novecento koji bi trebao postati dostojnim nastavljačem umjetnosti velikih epoha i simbolom novoprobuđenoga latinskog, rimskog duha. Ali individualne potrebe i mogućnosti slikara ostvarile su sasvim drukčiju, manje pretencioznu, no znatno uvjerljiviju situaciju.

Premda je fašizam nametao Italiji određenu kulturnu izolaciju (da bi je »zaštitio od izopačene umjetnosti«) i ustrajavao na autarkiji i korištenju »unutarnjih« resursa i rezervi, Rim ni u tom razdoblju nije mogao ostati posve po strani od izvanjskih utjecaja, zbog mnogih inozemaca koji hodočastiše u nj ne samo iz vjerskih i turističkih nego i umjetničkih pobuda, tako i zbog kulturne razmjene s drugim većim središtima. Pogrešno bi stoga bilo smatrati da su slikari i kipari, pogotovo oni mlađi, ostali ravnodušni i sasvim neinformirani o suvremenim europskim tokovima. Gotovo svi proveli su stanovito vrijeme u Parizu, a istaknuti europski kritičari (Waldemar George, Franz Roh) rado uklapaju djela nekih rimskih slikara u svoje preglede humanističke orijentacije ili magičnog realizma.

U najužem smislu riječi izvorno rimsko slikarstvo toga razdoblja najbolje predstavlja tzv. škola iz Via Cavour. Riječ je o tercetu što ga tvore bračni par Mario Maffai i njegova supruga Antonietta Raphaël Maffai, inače doseljenica iz Litve, preko Pariza i Londona, te vrlo rano preminuli Gino Bonichi, što se potpisivao nadimkom Scipione. Gotovo na njihovu prvom koraku prepoznaje ih veliki Roberto Longhi, nalazeći u njima ekspresionistički napon od kojega se mogu očekivati najeksplozivniji spojevi. Doista, žarki kolorizam i temperamentni duktus izdvojili su njihovu poziciju od često odveć akademizirane i zaglađene fakture većine tada djelatnih umjetnika, a njihovi aktovi i portreti, prizori iz Rima i s putovanja sačuvali su neobičnu živost.

Na drukčijoj poziciji našla se dominantna skupina rimskih umjetnika, naizgled faktografski vjerna i kristalično hladna. Dugo su vremena trpjeli svojevrsnu ekskomunikaciju iz modernih tokova, bili proskribirani kao deskriptivni i ilustrativni slikari ambijenta, dok nije i u njima prepoznata vrijednost plastičkog, purističkog promišljanja i oblika te doživljaj gotovo nadrealnih ili hiperrealnih konotacija. Slike Donghija, Trombadorija, Francalancie, Socratea, Oppoa, Jannija, Mellija danas imaju opravdano uvažavanje kritike i povijesti kao druga metafizika.

Prenaglasili smo polarizaciju između ekspresivne i euklidske orijentacije, a između njih ostaje još znatan broj nepreskočivih osobnosti, poput istančanoga Fausta Pirandella, dramatičnoga Ferruccia Ferrazzija, lirične Pasquarose Bertolotti. Tu su i znakoviti počeci Afra i Mirka Basaldelle, te Giuseppea Caprogrossija, koji će puni razvoj naći u poratnoj apstrakciji i enformelu. Tu su i startne pozicije Renata Guttusa i Alberta Ziverija, što otvaraju neorealističku, naturalizmom začinjenu, epizodu. Dodjela Premio Bergamo za provokativno Guttusovo Raspeće 1942. simboličan je završetak razmatranoga razdoblja.

Možemo biti zahvalni organizatorima što su nam u Rijeku poslali nevelik, ali antologijski, izbor dobroga i autentičnoga slikarstva nastala mimo dominantnih pokreta. Bila je to prigoda da usporedimo domete jedne stare i razvijene sredine s istodobnim tekovinama našega slikarstva, sa saldom hrvatskih neoklasicista i realista iz drugoga i trećeg desetljeća. Rim, dakako, nije ni tada periferna ili provincijska sredina, no rezultati srednje struje imaju specifične intenzitete, koje bi bilo grijeh zanemariti.

Izložba nam je dobrodošla također da nas podsjeti na krug unutar kojega je formiran Marino Tartaglia (tu su i njegovi suizlagači s izložbe u Casa d’arte Bragaglia, Melli i Ferrazzi). Na izložbi smo vidjeli i kip Attilija Selve (Enigma, 1918), koji ne može sakriti da je pod Meštrovićevim utjecajem. U katalogu izložbe govori se o aktivnosti u Villi Strohl-Fern, gdje se radno sklonio i Josip Lalić, splitski slikar koji je bio Vidovićev suputnik. Ljubitelji književnosti pak mogli su na izložbi vidjeti i vrlo uspjele davne portretne crteže Ungarettija i Moravije, iz pera Scipionea i Capogrossija, te niz psihološki produbljenih autoportreta najvećeg broja zastupljenih slikara (Ferrazzija, Donghija, Oppoa, Antoniette Raphaël, Capogrossija, Pirandella…), što je cjelini pak dalo naglašeno komoran i refleksivan karakter. Razloga za viđenje, dakle, nije nedostajalo.

Tonko Maroević