Lutke u tranziciji

Lutke u tranziciji

Kriza lutkarskih kolektiva? Odraz najavljene holdingizacije? Umjesto dometa nizanje obljetnica

Prema svemu sudeći Kazalište lutaka Zadar s ambijentalnom predstavom Zoranićevih Planina spašava čast 41. PIF-u, što se odvijao u Zagrebu i Zadru od 29. kolovoza do 5. rujna i pokazao kolebljivost selekcije s neočekivanom brojnošću konvencionalnih i osrednjih predstava i ponekim nedosegnutim pokušajem novina.

Ne zvuči baš ohrabrujuće što je pun autobus današnjih uzvanika međunarodnoga sastava u Zadru prvo poveden razgledati gradilište buduće zgrade Kazališta lutaka jednako kao i novinari na praizvedbi ove predstave redatelja Marina Carića prije dvanaest godina! Već tada obećana ubrzana izgradnja još traje (nadajmo se ne za dugo), ali je požrtvovni zadarski lutkarski kolektiv pod vodstvom asistentice pokojnoga redatelja, lutkarice i redateljice Milene Dundov u povodu petstote obljetnice Petra Zoranića na najbolji mogući način na ulicama i u perivoju obnovio predstavu s lutkama Mojmira Mihatova i glazbom Ive Nižića, kojom je osvojio Glavnu nagradu Milan Čečuk prema izboru dosad možda najkompetentnijega žirija, u kojem su surađivali u lutkarstvu svjetski priznati teoretici i umjetnici Margareta Nicolescu, Henryk Jurkowski i Zlatko Bourek i s njima Iva Gruić i Sanja Nikčević.

Čak je i na PIF-u proslavljeno lutkarsko kazalište Konj, ovaj put u koprodukciji sa Slovenskim mladinskim gledališčem sa svojim stalnim scenografom, redateljem Silvanom Omerzuom predstavom prema Cankarevu kratkom romanu Kuća Marije pomoćnice u svakom pogledu osim u likovnome razočaralo. U vlastitu ambijentu predstava možda ima značenje opreke šagalovski poetičnim scenskim vizijama Cankareva redatelja Mile Koruna, no na pozornici ZKM-a u izvornoj kombinaciji igre glumaca i za to kazalište karakterističnih drvenih lutaka djelovala je kao umrtvljena elegija o dječjoj patnji i umiranju s ponekim bljeskom lucidne groteske na račun lažna milosrđa.

Kada je uoči rušenja Berlinskoga zida Vaclav Havel pisao (prenijela ga je beogradska »Književna reč«) kako kulturni život u socijalizmu zamjenjuju nebrojene proslave obljetnica, nitko nije mogao slutiti da će se ta pojava nastaviti do naših dana. Ovogodišnji PIF okuplja ih u izobilju. Pokraj Zoranićeve tu je i petstota obljetnica rođenja Marina Držića, s kojom je u šezdesetoj obljetnici rada kazališta predstava Plakir u režiji Joška Juvančića dovela Zagrebačko kazalište lutaka u ravnopravan odnos sa u lutkarskom svijetu najpriznatijim kazalištima na festivalu, pa središnja festivalska proslava dvjestotoga rođendana francuskoga i svjetskoga lutka Guignola, što je urodilo privlačnom predstavom Družine Zonzons iz Lyona i izložbom lutaka, zatim četrdeset godina PIF-a s objavljivanjem i svečanim predstavljanjem fotomonografije Ivana Špoljareca – jedina je izostala šezdeseta obljetnica ZKM-a. To se kazalište prostorom pridružilo drugim dostupnim festivalskim dvoranama, od kojih je onaj najmanji u ekološki opasno smanjenu obliku polukružne dvorane ITD-a pripao riječkoj predstavi Romeo i Giulietta, koju se u velikoj gužvi za njezine prve izvedbe jedva moglo vidjeti, a već za sljedeću jedva se našlo gledatelja.

Više se očekivalo i od Holstomera prema Tolstojevoj noveli, koji se u prijevodu Jakše Kušana zove Platnomjer, ali je PIF, tko zna zašto, zadržao izvorni naslov predstave Kazališta lutaka Brest iz Bjelorusije. Besprijekorno snažan i tehnološki domišljat kazališni stroj te predstave s dramatski uključenom glazbom svojom smrtno ozbiljnom, čas ognjem rasplamsalom čas tamnom vizijom žrtvovanja priziva u sjećanje riječi iz glasovitoga eseja Heinricha von Kleista, koji govori i o »nemogućnosti lutke da ikada djeluje tragično«. Za razliku od slovenske predstave prema Cankaru, koja također teži tragediji, redatelj Lary Zappia u društvu Shakespearea bavi se pitanjem današnje (ne)mogućnosti tragedije, ali u prvom planu njegova zanimanja ostaju šarolike mogućnosti kombinacije tehnologija.

Velika opsežnost programa za djecu i za odrasle ne bi smjela zasjeniti vrlo dopadljive ulične nastupe od onih koji su se kao izvrsna Vakokodeska češkog kazališta Continuo poslije tradicionalnoga Pifka slikarice Mire Dulčić predstavili na svečanom otvaranju u središtu grada do klasičnih pučkih zabavljača Pulcinelle kipara Gasparea Nasuta i Puncha Profesora Dana Bishopa u Atriju ITD-a. Kazalište Alfa iz Plzena nikada nije iznevjerilo očekivanja, pa ni prisnom i duhovitom predstavom Kašparek i Indijanci, a isto tako ni kazalište Tandarica iz Bukurešta s ponešto komercijaliziranom neodoljivo domišljatom lutkarskom verzijom Voltaireova Candida. Dva lutkarska kolektiva, Kazalište lutaka Niš s predstavom Mozart i Lutkarsko kazalište Harlekin iz Egera u Mađarskoj s predstavom Bartok za djecu dali su vrijedne lutkarske priloge estetskom odgoju mladih, što je posebno dobro došlo u nas, gdje u najnovije vrijeme prijeti čak trend kazališnoga populariziranja – turbofolka.

U svojoj na 41. PIF-u predstavljenoj zbirci uvodnika, crtica iz festivalskih kataloga Mojih 20 PIF-ova (opet obljetnica!) umjetnička voditeljica Livija Kroflin napisala je 2007: »Nemreš imati uzburkane misli i sređen tekst.« U jeku reorganizacije pokraj internetske fame o holdingizaciji PIF-a (njegova navodnoga uključivanja u gradski blok ljetnih festivala sa zajedničkim Vijećem ili sl.), uz činjenicu općenite krize velikih lutkarskih kolektiva u uvjetima tranzicije, a bez slavnih solista i pomno pripremljenih tematskih cjelina kakve pamtimo, teško je zapravo bilo u nas očekivati sređeno zamišljenu 41. festivalsku sezonu. Ovogodišnji PIF izniman je i po tome što je žiri odluke donio većinom glasova prekinuvši primjenu u nas nepisana pravila jednoglasja.

Marija Grgičević