Lopatom po Strindbergu

Lopatom po Strindbergu

Frey vodi Gospođicu Juliju tamo gdje ona sama nije stigla, i umjesto njezina zaključka nameće svoj

Slovensko-hrvatski redatelj i jedan od onih neizostavno svrstanih u kazališne autore koji ne prihvaćaju baš sve onako kako je napisano, između ostaloga i zato što sam piše, Damir Zlatar Frey u koprodukciji Riječkih ljetnih noći i sarajevskog MESS-a odlučio je postaviti Gospođicu Juliju Augusta Strindberga kao suvremeni odjek osvještavajuće priče koja i danas ima svoje razloge.

Freyeve režije odlikuje uglavnom promišljena vizualnost, nerijetko i na granici spektakla boja, oblika i njima pridodanih značenja, ali iznimna posvećenost tom segmentu određuje i ostatak svake od produkcija. Spas uvijek leži u tjelesnosti čak i verbalnog izraza, ponekad doduše u potpunosti reducirana, koja koreodramski nadopunjava, nadograđuje, a ponekad i objašnjava izvornik. Suptilnosti upisanoga tako se ponekad mogu razriješiti samo gestom, što taj kazališni autor jako dobro zna, i ta mu gesta još leži, ali je sve manje suptilna. Naprotiv, Gospođica Julija sva je u gotovo spotovskom prenemaganju znakovitih pogleda i poluplesnih kretnji, u žudnji i stegnutosti, susprezanju i (p)odavanju. Ekspresionistički postupci nametnuti ipak još naturalističkom izvorniku također su Freyev potpis, ali rastakanje teksta u predstavi zapravo je razvodnjavanje, i to unatoč bitnim kraćenjima izvornika, kako u konkretnom tekstualnom smislu tako i u značenjskom.

Problem je, čini se, u konceptu, pogotovo ako se referira na jedini pisani trag, a to je dio redateljeva medijskog istupa priložen u programskoj knjižici. U njemu Frey govori i o tome kako je svakih nekoliko minuta u svijetu pretučena jedna žena, i o obiteljskom nasilju općenito, što, iako jest vrijedna i važna tema kojom bi se kazalište trebalo baviti, nikako nije i središnji problem komada. Frey vodi Gospođicu Juliju tamo gdje ona sama nije stigla, i umjesto njezina zaključka nameće svoj. Smrt kao konačni kraj osobne drame jest Strindbergov motiv, ali isključivo kao samoubojstvo, dok je u riječkoj predstavi naslovni lik zatučen – lopatom. Iako je Jeanova sudbina u bitno smanjenu žarištu, koji predstava dodatno poništava izbjegavanjem ključnih simbola, tako radikalna interpretacija ipak je u neskladu s izvornikom po ideji jer, iako se čini da Julijin nesuđeni ljubavnik događanja iz ove drame može preboljeti i nekoliko puta dnevno, on ipak nije spreman za ubojstvo, ni iz koristoljublja ni iz sažaljenja.

Kad je Frey prepisivao Lorkinu Krvavu svadbu u koreodramu, nisu mu uopće trebale riječi, dok je Božanska glad bila točno ona vrsta proze koju se lako može ispričati slikama ako se sa slikama zna. Gospođica Julija, međutim, nije takav tekst i šteta je što ju je autorsko viđenje ostavilo nedorečenom kao i protagonistkinju – negdje između histerične, seksualno frustrirane i uskraćene plemkinje te zaigrane razmažene adolescentkinje koja je prekasno pokušala odrasti. Strindbergova (anti)junakinja jest djelomično i to, ali je i mnogo više, a njezino samoubojstvo nije tek hir s kojim se može igrati na različite scenski zanimljive načine.

Vizualnost predstave ponovno je na visini, Tvornica Torpedo u industrijskom dijelu riječke luke izgleda opasno još dok publika dolazi do scene prekrivene tonama ugljena po kojima se poslije, doduše na prigodno raširenu tepihu, spajaju naga ljudska tijela u konzumaciji nečega između zabranjene i slobodne ljubavi. Lelujavi prizori između koncentriranih, ali usiljenih, a u ključnim dramskim trenucima i zapravo osamljenih Tanje Smoje i Jasmina Mekića jesu, između ostaloga, i pozivnica na predstavu, ali sama je ipak tek kao lopatom nabacan skup ishitrenih zaključaka te lakših i efektnijih rješenja.

Igor Ružić