Ljeto lijepih žena

Ljeto lijepih žena

Koliko je dobra bila odluka Koncertne direkcije Zagreb, organizatora tradicionalnih Zagrebačkih ljetnih večeri, da uobičajeni program ozbiljne glazbe nadopuni atraktivnim gostovanjima s područja tradicionalne i popularne glazbe, dokazao je i nastavak ove priredbe. Naime, publika je brzo shvatila da je riječ o iznimno kvalitetnu i zanimljivu programu, pa je većina koncerata bila vrlo dobro posjećena, dok se za neke tražila i karta više.

Da organizator priredbu nije tek tako radno nazvao Ljeto lijepih žena, potvrdio je i drugi dio srpnja. Nakon urbanoga flamenka karizmatične Else iz skupine La Shica te rane i tradicionalne irske glazbe Caitríone O’Leary, niz je nastavila legendarna folk-diva Joan Baez, koja je zorno pokazala što znači dostojanstveno stariti. Osim profinjenim izgledom, zračila je i odmjerenom neposrednošću, a tijekom nastupa postalo je jasno da je i repertoar njezine pedesetogodišnje karijere jednako tako dobro podnio test vremena.

U nizu od dvadeset skladbi Baez je nanizala mnoštvo favorita iz svog stalnog repertoara, ali i počastila publiku pokojim iznenađenjem. Tako je nastup otvorila rijetko izvođenim i pomalo zaboravljenim klasicima Lily Of The West i Fennario, a u nastavku predstavila svoj novi album naslovnom The Day After Tomorrow Toma Waitsa i God Is God Stevea Earlova. Među očekivanim skladbama, posebno dojmljive bile su izvedbe Dylanovih Love Is Just A Four Letter Word i protestnog klasika With God On Our Side te sjajne Earlove Christmas In Washington, dok je finale pripao nizu favorita – od Diamonds And Rust, preko The Night They Drove Old Dixie Down do Blowin’ In The Wind.

Raspoložena Joan pokazala je da je repertoar i izvedbu (izbjegavanje visokih nota) savršeno prilagodila dobi svoga sjajnog vokala, kao i to da, zavisno od reagiranja publike, ni veći izleti s predviđene set-liste za nju nisu nikakav problem. U ovom slučaju, to je značilo nekoliko pjesama koje je spontano uklopila u program (Sweet Sir Galhad, prva skladba koju je napisala, Low Down Chariot...). Usprkos tomu što koncert, zbog lošeg vremena, nije održan na Gradecu, nego u Tvornici, večer je istovremeno bila poslastica kako za znalce, tako i za širu publiku.

U desetak dana prevrtljivi srpanj umalo je Ljetne večeri pretvorio u Ljeto u Tvornici, prostoru koji je spriječio razočaranja poput prekida koncerta La Shice zbog kiše. No, ni to nije omelo da se za nastup fado-dive Ane Moura (kao i za onaj Joan Baez) gledalište potpuno rasproda. Naime, jedna od vodećih pjevačica fada i baladna pjesma tuge i boli bili su sjajan mamac za ljubitelje tradicionalne glazbe.

Ana Moura danas je, u trenutku kada fado doživljava pravu renesansu, prema mnogima, vodeće ime toga duboko ekspresivna glazbenog idioma. U prvom zagrebačkom nastupu, Ana Moura pokazala je duboku ukorijenjenost u tradicionalni stil, ali i to da, izraženom melodioznošću i načinom na koji je vodila koncert, pretendira i na publiku svoje kolegice Marize, pjevačice koja fadu, produkcijom, aranžmanima i izvedbom, donosi opušteniji ton i nove ideje.

U prvome dijelu programa umjetnica se odlučila za tipičnu elegantnu romantiku tragična prizvuka u kojoj je jednako izražajno pjevala i publici i portugalskoj gitari, glazbalu koje dobrim dijelom određuje fado. Njezin prateći akustični trio stvarao je, prema potrebi, ogoljen ili nevjerojatno bogat zvuk, sve što je trebalo da pjevačica trijumfira u baladama i nešto ubrzanijim tempima. Bila je to glazba koja je izlagala sve nijanse vokala, ne dopuštajući mu nimalo skrivanja. Njezin raskošni alt bio je, prema raspoloženju, čas zadimljen i oklijevajuć, a čas čist i jasno usmjeren, razvijajući se često u tremolo koji je ukazivao na prastare arapske glazbene veze.

Brže lice fada Ana Moura posebno je raskošno dočarala u skladbi Barco negro, sablasnoj ljubavnoj priči koju je proslavila čuvena kraljica fada, Amália Rodriguez, dok je prilagodljivost stila pokazala u izvedbi skladbe No Expectations Rolling Stonesa. Uopće, u svakoj pjesmi, Ana Moura izmjenjivala je niz finih dramatičnih valova punih tračaka nade i navještaja senzualnosti, pasaža melankolije te iskri odlučnosti, osjećaja koje je mogao razumjeti i onaj tko ne poznaje skladbu ili portugalski.

U ostatku programa, od kubanskog Septeta Nacional očekivali smo vruću svirku na otvorenoj pozornici Gradeca. No, zbog kiše, sastav je završio u Tvornici, gdje je tek povremeno zvučao zabavno, a prečesto jednolično. Skriveno iznenađenje, pak, bio je sastav Pietrarsa, sedmeročlana skupina pjevača, plesača i svirača pod vodstvom Mimma Maglionica, akademskoga glazbenika i velikog zaljubljenika u talijansku tradicionalnu glazbu. Njihov dojmljiv i vizualno atraktivan nastup, u kojem su izveli mnoštvo tradicionalnih napjeva iz Južne Italije, kao i njima nadahnutih skladbi, bio je puni pogodak. Tammurriate, tarantelle, pizziche i drugi atraktivni napjevi u potpunosti su oduševili publiku pod zvjezdanim nebom Gradeca. Nadamo se, i sljedećega (Zagrebačkog) ljeta.

Velimir Cindrić