Krklečeve lirske vedrine

Gustav Krklec, Svjetlosti zavičaja. Zavičajna čitanka za osnovne i srednje škole, Tonimir i Ogranak Matice hrvatske, Varaždinske Toplice, 2008.

Krklečeve lirske vedrine

Radost je držati u ruci lijepu i vrsno opremljenu knjigu. I upravo na početku školske godine. Takvu knjigu namijenjenu mladima, ali i svim ljubiteljima dobre knjige, priredio je Joža Skok, književni esejist i kritičar, antologičar i književni povjesnik. Nakon nekoliko nedavno tiskanih i zapaženih knjiga studija o kajkavskoj i novijoj hrvatskoj književnosti na standardu i književnosti za djecu objavio je knjigu Gustav Krklec Svjetlosti zavičaja, dobrodošli povratak Krklečevim pjesmama, njegovim pjesmama i prozi za djecu i putopisnoj prozi. Zamišljena kao zavičajna čitanka za osnovne i srednje škole (ciklusi Srebrne ceste zavičaja, Zavičajna lica i krajolici i Zvjezdano nebo djetinjstva), knjiga donosi ponajbolje iz opusa Gustava Krkleca, koji je bez obzira na huj vremena ostao motivsko-tematski blizak i lirski prepoznatljiv po Srebrnoj cesti (1921), po zbirkama San pod brezom (1940), Darovi za Bezimenu (1942) i Tamnica vremena (1944). Isto tako po svojoj pitkoj memoarsko-putopisnoj prozi (Lica i krajolici, 1954) i književno-kritičkim člancima (Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, 1956). Iznimnu pozornost mlade, ali i odrasle čitateljske publike Gustav Krklec stekao je obogativši hrvatsku dječju književnost svojim Telegrafskim basnama (1952). Iz njegova stvaralaštva za djecu vrijedi iznijeti podatak da je za života doživio petnaest izdanja knjige Majmun i naočale (1967). Ova Zavičajna čitanka bogata je i Prilozima (Objašnjenje nepoznatih riječi i imena, Životopis Gustava Krkleca, Bibliografija). Posebno valja istaknuti dva znanstveno utemeljena i nadahnuta književnokritička teksta priređivača knjige Jože Skoka, Zavičajni vidokruzi Krklečeve lirike i putopisne proze i Srebrni zavičajni luk i zvuk Krklečeve dječje pjesme. Pišući o Krklečevoj »bogatoj paleti stiha«, Joža Skok naglašava »mladenačku neposrednost, vedrinu, razigranost svih čula.« To je Krklečev put po »srebrnoj cesti«, njegova zatravljenost prirodom, zavičajem, životom. Iako će taj optimistički, vedar ton »srebrne lirske ceste« poprimiti u kasnijim zbirkama (Darovi za Bezimenu, Tamnica vremena), elegijska, rezignirana suzvučja, prilagođena zlovremenu u kojem je živio, Gustav Krklec ostaje pjesnikom nepatvorene, raskošne radosti življenja: »Luduju ptice / zvijeri se gone / cvjetaju ruže u srcu mom« (Blažena idila), uz iznimnu maštovitost i duhovitu komunikativnost njegovih pjesama za djecu: »Vaša želja – o, magarče sivi? / – Da se slavuj mom njakanju divi!«(Neostvarene želje).

Antologijski izbor iz opusa Gustava Krkleca obogaćen je vedrim, prozračnim krajolicima Ivana Rabuzina, koji zrače svjetlostima Krklečeva zagorskog zavičaja. Rabuzinovi razigrani, vunasti oblaci (Veliki oblak, 1981) i Oblak, 1987) pridonose autentičnu ugođaju Krklečeve lirske vedrine. Knjigu Gustava Krkleca Svjetlosti zavičaja mogli bismo (nadahnuti Ujevićem!) nazvati kristalnom knjigom vedrine.

Da zaključim: neka nam barem knjige budu lijepe i poželjne oku i duhu, kad nam je već svakodnevica hirovita i tjeskobna.

Ljerka Car Matutinović