Krhka ljepota tijela

Izložba Sanje Sašo Ljubavnici mora, Biševo, Modra špilja 29. lipnja – 8. srpnja / Split, Dioklecijanovi podrumi, 14 – 26. kolovoza 2008.

Krhka ljepota tijela

Izložbama Heliotransferi – podvodnoj u plavetnilu podmorja Modre špilje, a potom multimedijalnoj u podrumima Dioklecijanove palače – umjetnica Sanja Sašo nastavlja višegodišnji interes izlaganja u posve osobitim ambijentima (Modra špilja, Zelena špilja, Medvedina, zagorsko brdo Pušćinski Hruševac) povezujući umjetnost, prirodu, baštinu, sport (ronjenje) i turizam. Dvanaest heliotransfera – skulptura na temu ljudskog tijela od žice cinka i mesinga visokih dva metra, modeliranih bez modela i kalupa skulptura – postavljeno je u podvodnoj galeriji Modre špilje dva metra pod morem, učvršćenih plavim bovama. Posjetitelji su ih mogli razgledati roneći, plivajući među njima ili pak gledanjem kroz stakleno dno izletničkih brodova. Za podvodnu rasvjetu pobrinuo se Zoran Maksan, a putem agregata po potrebi ju je uključivao čuvar galerije. Na dan zatvaranja Splitskog ljeta otvorena je istoimena izložba u Dioklecijanovim podrumima, gdje je i premijerno prikazan film Mire Andrića u kojem autorica zajedno s višestrukom svjetskom rekorderkom u ronjenju na dah Karlom Fabrio i Ivom Sršenom roni između skulptura u Modroj špilji. U tom galerijskom nastavku biševske priče skulpture vise u zraku, osvijetljene iznad glave, bacaju sjenu na podu, kao da lebde između neba i zemlje. Ono što je u spilji bilo prirodno tu se nadomješta umjetnim: vodom u bačvama umjesto morem, žaruljom umjesto suncem, kako bi se postigao efekt treperenja i fluidnosti. Galerijski nastavak Ljubavnika mora ujedno je i posve nova izložba koja svjesno komunicira s prostorom Dioklecijanove palače. Site-specific pristup očit je u postavu, u intervencijama na oštećenim mramornim sfingama kojima umjetnica nadomješta glavu te heliotransferu koji lebdi iznad antičkoga sarkofaga. Osim skulptura i filma, u palači su se mogle razgledati i sjajne podvodne fotografije biševske izložbe Petra Fabijana.

Temeljni je umjetnički interes Sanje Sašo u ciklusima Heliotransferi ljudsko tijelo kao polazište cjelokupnoga čovjekova iskustva. Sanja Sašo svoj je umjetnički interes usmjerila također ljudskom tijelu na način da ga ne promišlja kao puni volumen s oštrom granicom prema prostoru, nego da prostor, ambijent, gradi volumen. Tomu snažno pridonosi upravo voda koja pojačava rasplinjavanje oštre granice između unutrašnjeg i vanjskog, gdje se ista supstancija – more, prostor – nalazi i u skulpturi i izvan, oko nje. Gibanjem mora i sunčeva svjetla skulpture su pokretljive i treperave, a njihov se izgled neprestano mijenja. One u stalnoj promjeni sabiru i reflektiraju svjetlo. Promjenjivost i izostanak fiksnog pogleda naočigled iznose privid, svijet pojavnosti. O susretu žičane ljuske, mora, svjetla te o boji neba ovisi kvaliteta pojave. Heliotransferi – prijenosnici svjetla – u tišini podmorja vraćaju promatraču mir i na posve osobit način prenose mu energiju toga gotovo nestvarno lijepa ambijenta vraćajući nas izgubljenom raju u nama samima. Dvanaest skulptura upućuje na simboliku broja dvanaest – svetost, cjelovitost, dovršenost, ispunjenost. U Dioklecijanovim podrumima, moćnoj arhitekturi nabijenoj kulturno-povijesnim značenjima, prostoru tamnom i vlažnom poput utrobe, teškom u svojoj monumentalnoj tjelesnosti, tajanstvenom poput grobnice, heliotransferi oponiraju svjetlošću, pokretljivošću i nematerijalnošću zahvaljujući prividnoj krhkosti materijala i njegovu svojstvu da odražava svjetlo što dematerijalizira svaku tjelesnost i pretvara tijelo u svjetlosnu siluetu. Istovremeno, oni ukazuju na transformaciju materije (sarkofag, sfinge) i mijenjanje oblika energije. Tu nije riječ o pomaku prema virtualnom, nego finijem viđenju materije, a time i prirode tijela, iz čega proizlaze i neka druga značenja. Na tragu Brancusijevih nastojanja, no posve originalno i dovedeno gotovo do krajnjih mogućnosti, u radu Sanje Sašo prepoznajemo pretvaranje predmeta u svjetlo te potpuno napuštanje težine i mase. Jednako kao i Anthony Gormley, čiju smo veliku izložbu imali priliku vidjeti prošloga ljeta u Londonu, Sanja Sašo je zaokupljena nematerijalnom skulpturom – antiskulpturom, zapravo prostorom koji ljudsko biće nastanjuje, i njihovim međusobnim uvjetovanjem. Taj prostor koji ljudsko biće nastanjuje jesu pretpostavke života. O njegovoj kvaliteti ovise i naše kvalitete. U ovisnosti o tim uvjetima i uzrocima krije se identitet svih živih bića. Budući da je čovjek nerazdruživo povezan s prirodom, a pri tom civilizacijom od nje otuđen, umjetnost i kultura mogu posredovati u drukčijem načinu ophođenja i sa sobom i sa prirodom. Priroda je ugrožena civilizacijom, time i mi sami. Sada kultura i civilizacija stoje u opreci, a zadaća je kulture čuvati prirodu.

Atraktivnost i komercijalni potencijal izložbi nije u sukobu s visokom umjetničkom razinom i zasigurno je »jedan od najingenioznijih doprinosa trenutačnoj ponudi kulturnog turizma« (Darko Glavan).

Anita Zlomislić