Korak po korak

Korak po korak

Za gledanje tekuće domaće dugometražne filmske proizvodnje filmski festival nije potreban, jer svi će se ti filmovi moći pogledati i u redovitoj distribuciji. Pulski filmski festival mora biti nešto više, a ne puko mjesto gledanja. On mora postati mjesto promoviranja hrvatskoga filma

Pulski se filmski festival u ovih evo već gotovo dvadeset godina svoga drugoga života, koji se začeo hrvatskim državnim osamostaljenjem, često suočavao s veoma oštrim kritikama. Dio je tih kritičarskih žalaca bio posve opravdan i vrlo vjerojatno dobrohotan te upućen sa željom da se Festival potakne na što bolji i kreativniji rad, no dio je sigurno bio pomalo zloćudan i pakostan. Štošta se pulskomu festivalu moglo, i još se uvijek zamjerati može, ali ni na drugim filmskim festivalima ne funkcionira sve besprijekorno – a upravo se nerijetko poticao dojam da u Puli ne valja ništa, dok na drugim domaćim filmskim festivalima valja ama baš sve. A nije baš tako!

Nepostojanje suvisle i svrsishodne programske orijentacije

Do ove je godine Festival imao golem infrastrukturni problem. Pula naime već godinama nije imala prikladan filmski prostor. Dok je još radilo, jedino preostalo gradsko kino Zagreb bijaše u takvu stanju da se slobodno može reći da grad filmsku dvoranu zapravo i nije imao. Ove je godine to staro gradsko kino napokon preuređeno te su i Puljani i Festival konačno dobili veoma lijepo uređenu i suvremeno opremljenu filmsku dvoranu. Ona sada ima i novo ime, Kino Valli, po Alidi Valli, poznatoj talijanskoj glumici rođenoj 1921. u Puli. S tehničke je strane sada sve na svom mjestu. Arena služi za prikazivanje filmova u glavnom natjecateljskom programu, a Kino Valli za popratne programe i kao alternativa u slučaju ružna vremena. No svoju glavnu boljku Festival još nije riješio; a ta se boljka tiče nepostojanja suvisle i svrsishodne programske orijentacije. Za razliku od svih drugih filmskih festivala u Hrvatskoj, pulski ima već unaprijed određen glavni natjecateljski program; on se sastoji od domaće dugometražne tekuće filmske proizvodnje koja je ili već snimljena na tridesetpetmilimetarsku filmsku vrpcu ili je poslije na nju prebačena. On dakle za svoj glavni program filmove ne izabire kao ostali naši filmski festivali, nego ovisi o domaćoj godišnjoj količini snimljenih filmova. Kao takav on je zapravo državna smotra hrvatskoga dugog igranoga filmskog metra. Problem dakako nije u tome, nego u popratnim programima. Umjesto da oni služe kao potporanj za Nacionalni natjecateljski program, u njima se prikazuju strani filmovi koji svoje mjesto na inim festivalima, hvala Bogu – već imaju. Puskom festivalu takvi filmovi jednostavno nisu potrebni. Umjesto da se napreže u promoviranju hrvatskoga filma u cjelini, on se nastoji prišlepati na kompoziciju koju vuku neke druge festivalske lokomotive, dok je stara, ugledna i u svijetu poznata tradicija bačena u kut. On se te tradicije ne odriče – što je jasno i iz sama imena i rednoga broja ispred njega: zašto je onda i ne iskoristi, nije mi jasno? Na koncu nije problem u inozemnim filmovima samima po sebi, problem je u naravi popratnih programa koji s onim glavnim nemaju nikakve veze – a kad već država daje novac, zašto te programe ne uobličiti tako da Festival doista počne živjeti kao mjesto okupljanja zainteresiranih za hrvatski film – koji se, valjda je jasno, u dijelu svoje povijesti ne može odvojiti od jugoslavenskoga filmskoga konteksta, što makar deklarativno, kao što sam maloprije i spomenuo, ni sam Festival ne niječe. Poanta je u ovom: za gledanje tekuće domaće dugometražne filmske proizvodnje filmski festival nije potreban, jer svi će se ti filmovi moći pogledati i u redovitoj distribuciji. Pulski filmski festival mora biti nešto više, a ne puko mjesto gledanja. On mora postati mjesto promoviranja hrvatskoga filma.

Odmjerenim korakom naprijed

Što se pak samih filmova tiče, njihova se kakvoća iz godine u godinu blago poboljšava. Ne treba dakako gajiti prevelika očekivanja, jer je Hrvatska mala zemlja malešne kinematografije, ali je s obzirom na devedesete godine prošloga stoljeća korak koji je u tom smjeru učinjen znatan. I ove se godine tako izdvojilo nekoliko filmova koje vrijedi istaknuti. U prvome su redu to Matanićev film Kino Lika, Ogrestin Iza stakla i Ostojićev Ničiji sin. Uza sve temeljne nedostake tih triju filmova, njihova je razina mjestimično vrlo visoka. Radićeve su tri priče o nespavanju, Rušinovićeva Buick Riviera te Brešanov film Nije kraj zanimljivi idejno, no u realizaciji uglavnom promašeni, dok je Hadžićev Zapamtite Vukovar nažalost posve nedostojan toga ugledna redatelja i dramatičara. No na koncu se ipak može reći da hrvatski film odmjerenim korakom grabi naprijed.

Krešimir Košutić