Izložba radova na papiru

Izložba radova na papiru

Svaki ponovni susret s djelom koje smo i prije poznavali i slijedili njegove preobrazbe kroz cikluse u duljem razdoblju otkriva nam se uvijek novim i, barem djelomično, u nekom segmentu nepoznatim, a time i drukčijim. Ta je činjenica dobro znana svakom tko je s nešto više pozornosti pratio i kritički komentirao cikluse i mijene umjetnikova sazrijevanja. To će se osobito potvrditi upravo u prigodi njegove monografske sinteze ili retrospektivnoga sabiranja djela, kada nove teze učvršćuju temeljne značajke poznatog nam stvaralačkog puta. Sumiranje činjenica koje su utjecale na promjene i faze u umjetnikovu radu svakako pridonosi boljem sagledavanju njegove cjelovitosti, kao i preciznijoj valorizaciji u kontekstu suvremene likovne umjetnosti, a našim dosadašnjim saznanjima dodaje i nova.

Tako je i dobro znano da je Matko Trebotić umjetnik svestrana interesa, čije se stvaralaštvo u brojnim kritičkim osvrtima pokazuje izazovnim i poentiranim kao intrigantno. Naime, radeći u brojnim likovnim tehnikama, realizirao je iznimno plodan opus koji se u minulim desetljećima granao i širio ne samo u metjerskim inačicama, nego nadasve produbljivanjem svojega likovnog izraza. Spomenuti Trebotićevu svestranost u prigodi njegove retrospektivne izložbe radova na papiru, koji čine jednu od najvažnijih slikarevih dionica, znači potaknuti razgovor na još jednu temu. Dakako, najprije bi valjalo spomenuti njegov rad u grafičkim tehnikama, gdje je ostvario također vrlo zapažene rezultate. Bilo u bibliofilskim grafičkim mapama u suradnji s pjesnicima, ili sudjelovanjem na nacionalnim i međunarodnim izložbama. Svakako, riječ je vrsnu znalcu grafičkih vještina i dojmljivu djelu koje bi trebalo sabrati u kritičkom pregledu. Ništa manje našu pozornost ne privlače, primjerice, Trebotićeve scenografije ili instalacije, kao i golemo slikarsko djelo. Unatoč činjenici da je kritički interpretirano u brojnim esejima koje potpisuju znalci Trebotićeva stvaralaštva, a što nedvojbeno pridonosi njegovu boljem poznavanju, ono ipak teži retrospektivnom sažimanju i kritičkoj valorizaciji. Još ćemo samo spomenuti u prilog njegovoj svestranosti i svečane kazališne zastore napravljene za kazališta u Splitu i Dubrovniku, kao i ovaj treći, što ga upravo završava za kazalište u Rijeci. A riječ je o jedinstvenom umjetničkom projektu na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni, koji nedvojbeno potvrđuje i našu tvrdnju o svestranosti. No, kad podsjećamo i na tu umjetnikovu značajku, nastojimo je u ovoj prigodi tek ilustrirati i tim činjenicama. Upravo su naime retrospektivne izložbe poticajne za drukčije sagledavanje autorova djela i, u skladu s tim, njegovih brojnih umjetničkih interesa.

Retrospektivna Trebotićeva izložba radova na papiru pokazuje nam tu važnu slikarevu dionicu u vremenskom luku od gotovo pola stoljeća. Naime, neki radovi datirani su u širem terminu, primjerice: Tamni krajolik I od 1960. do 1968. godine, precizirajući razdoblje svojega nastajanja. Na izložbi u najvećem broju radova iz zrelog autorova razdoblja iščitavamo prepoznatljive značajke njegova izraza.

U nešto više od sto radova (102!) Trebotić je kronologijski izlistao svoj golemi opus kao jednu temu postavljenu u dvama prostorima, koju slikareva vješta ruka povezuje u cjelinu.

Ovdje će osobito doći do izražaja i njegova velika stvaralačka energija, kao i snažan interes za tu likovnu tehniku. Naime, prije svega četiri godine ukoričio je u monografskoj knjizi koju potpisuje Branka Hlevnjak svoje radove na papiru i već smo pomislili da je htio rezimirati prijeđeni put. No, upravo će ova retrospektivna izložba naša razmišljanja uputiti u posve drugom smjeru i ponovno aktualizirati tezu o vitalnosti na koju je ukazala i Nela Žižić u tekstu predgovora. Ciklus Krhotine vremena datiran u prošlu i ovu godinu upravo potvrđuje tvrdnju o slikarevim kreativnim nabojima pokrećući novo poglavlje.

Crpeći iz svojega stvaralačkog potencijala Trebotić otkriva uvijek nove prostore imaginativnog u svojem starom prostoru zavičajnoga krajolika, prožimajući poetiku lokalnog kozmopolitskim konotacijama. A istančan osjećaj za taktilno ispunit će površinu papira tragovima što ih ostavljaju krhotine vremena koje će vješte slikareve ruke ispisati neprolaznim.

Milan Bešlić