Humanost iznad skandala

Humanost iznad skandala

Ovih dana Venecija se doimala poput goleme Christove umjetničke instalacije jer su njezini najljepši kulturni spomenici prekriveni sponzorskim platnima. Radovi su u tijeku. Možda je Christo nadahnuo i velikoga talijanskog scenografa i Scorseseova suradnika Dantea Ferrettija, koji je Salu Grande na Lidu također umotao u golemo platno koje krilima pokušavaju probiti zatočeni leteći lavovi (instalacija neodoljivo podsjeća na nadrealnu sekvencu iz Odvratnosti Romana Polanskog) kako bi simbolički odletjeli u smjeru lokacije na kojoj je već postavljen kamen temeljac za izgradnju nove festivalske zgrade.

Inače, jedan drugi obližnji zid, popularno nazvan zidom plača, prekriven je papirićima na kojima publika venecijanske Mostre kanalizira svoje frustracije i ispisuje kratke festivalske dojmove u sklopu tradicionalne akcije Ridateci i soldi (Vratite nam novac). Tako smo na jednom od njih mogli pročitati ironičnu opasku nekog anonimusa da njezin umjetnički direktor Marco Muller, poznat kao veliki sinofil, »nije dobio još jedan četverogodišnji mandat na kormilu Mostre jer su preostala još samo četiri kineska filma koja nisu osvojila Zlatnog lava«. I doista, nakon (zaslužene) višegodišnje dominacije kineskih filmaša, koji mogu tradicionalno računati na vodeću festivalsku nagradu, kariku je prekinuo ovogodišnji predsjednik žirija Wim Wenders dodijelivši Zlatnog lava genijalnom Hrvaču Darrena Aronofskog, u kojem wrestler Mickey Rourke, tijela prekrivena ožiljcima kao tužnim podsjetnikom na njegovu borilačku karijeru, prolazi svoju muku koja će završiti klimaktičnim povratkom u ring s premosnicom na srcu i novim pramenima u kosi, gdje ga čeka novi protivnik zvani Ajatolah, pa je njegova intimna kalvarija ujedno i politička kalvarija ranjene Amerike (zanimljivo je da se njegova bivša partnerica Kim Basinger iz Devet i pol tjedana također pojavila na ekranima Mostre s ožiljcima dok u ne baš uspjelu debiju scenarista Guillerma Arriage The Burning Plain otkopčava pred ljubavnikom bluzu i pokazuje mu tragove radikalne mastektomije koje on nježno dodiruje).

Među (našim) akreditiranim kritičarima nastavlja se dominacija predatorske struje koja sasiječe gotovo svaki film koji joj dođe pod nož proglasivši ovogodišnje izdanje Mostre jednim od najlošijih. Situacija baš i nije tako pesimistična, jer je Mostra imala barem desetak iznadprosječnih komada i iznjedrila tri remek-djela (35 Rhums, Gabbla, Goodbye Solo), što je jako mnogo. U Goodbye Solo Ramina Bahranija, jednog od trenutno najzanimljivijih filmaša s holivudskih margina i najvećih humanista američkoga filma (zagrebačka festivalska publika mogla je upoznati njegov minimalistički Man Push Cart) prijateljstvo se razvija između senegalskog emigranta velika srca i osamljenoga starca kojeg svake večeri prevozi taksijem u obližnje kino, a koji u novčaniku čuva malu tajnu. A etablirani iranski filmaš Amir Naderi (Trkač), čija se američka migracija dogodila kad su u Iranu presušile dječje teme, ambijentirao je svoj minimalistički komad Vegas: Based on a True Story na periferiji grada kocke daleko od blistavih kasina i turističkih ruta. U jednoj od montažnih kuća živi obitelj vulkanizera čija će se svakodnevica naglo izmijeniti nakon što nasjednu na provokaciju lažnoga marinca, koji im kaže da je u njihovu vrtu zakopana torba s mafijaškim novcem pa time započinje njihov besciljni ritual kopanja, neka vrsta arheologije očaja, povezan s novom vrstom klađenja koji ima slične konotacije kao natjecanje u plesnom maratonu u filmu I konje ubijaju zar ne.

Ono što Mostru izdvaja od sličnih priredbi nevjerojatna je količina humanosti koja isijava iz njezinih ponajboljih filmova, što je pravi presedan u eri kojom vladaju osrednji festivalski programeri koji iz pogrešnih razloga forsiraju skandalozne filmove da bi izazvali nekakvu raspravu. Među njima izdvaja se čudesan film 35 Rhums velike Claire Denis, usredotočen na ekspresivno lice tamnoputoga vlakovođe i njegovu odraslu kćer s kojom živi. Svi autoričini suradnici ponovno su tu. Partiture potpisuju Tindersticksi. Direktorica je fotografije neizostavna Agnes Godard. Lik kćerina momka tumači Gregoire Colin (Beau Travail). A autoričina nova akvizicija suluda je Ingrid Caven, muza R. W. Fassbindera (Crvena Zora u U godini s trinaest mjeseci), koja u jednom od presudnih trenutaka filma izgovara najjednostavniju i najljepšu festivalsku rečenicu (‘Mi smo snažni!’). Jeka iste rečenice odzvanjala je i u Gabbli začudnog Alžirca Tariqa Teguie, koji priča jezikom tijela, tišine, gesti i svjetla, dok prati halucinantnu odiseju geodete i ilegalne emigrantice iz Čada, golih u sedlu (metaforički i doslovno).

Tek poneki eksces zalutao je na Mostru u obliku paklenog pulpa čijom se retorikom poigrava Slovenac Vinko Moderndorfer u Krajoliku No. 2, kad jedno platno ukradeno u vili bivšega Titova generala iznova otvori povijesne rane vezane uz likvidaciju belogardejaca, dok njegov junak pokušava održati spolovilo u erekciji promatrajući na malom ekranu iskopavanje još jedne masovne grobnice, progonjen bivšim udbašem ubojitih namjera koji govori srpskim naglaskom. No ako nam je stalo do farse B-filma, valjalo je pogledati suludi komad erotske egzotike Barbeta Schroedera Inju, la bęte dans l’ombre, koji se fino poigrava različitim narativnim razinama, od krimi romana koji postaje film u filmu i književne kritike, do TV-emisije, istrage i sna. No, kako je rekao Pasolini, »televizija je sredstvo za širenje laži i poluistine čiju pretplatu plaćaju milijuni kandidata za smrt duše«.

Dragan Rubeša