Hrvatsko kazalište mora biti autentično

Hrvatsko kazalište mora biti autentično

Petstota godišnjica rođenja Marina Držića bila je prigoda Dubrovačkim ljetnim igrama da se baš u Dubrovniku još jednom provjeri svevremenost najvećeg hrvatskog komediografa i jednog od najvećih svjetskih renesansnih književnika. Na Boškovićevoj poljani tako su gledatelji mogli vidjeti četiri Dunda Maroja i dva Skupa, u kazalištu Marina Držića jednog Skupa i u atriju Kneževa dvora Darsu farsu, Matka Sršena, koja je inspirirana Držićem. O Držiću i Skupu govori Ivica Kunčević, redatelj premijerne izvedbe Skupa i ravnatelj dramskog programa Igara.

Što je glavna poruka vašega Skupa, ljubav ili zlato?

– Zlato, novac. »Amor nije amor, zlato je amor«, govori Skup. To je središnja točka cijeloga Držićeva društvenog i komediografskog opusa. Pastorale su drugi svijet i druga priča. Držić je zaista veliki pisac. I danas je, možda više nego ikada, mjera istinskoga kazališta. Jedna od mjera. Zato je velika sramota, kazališna, nacionalna pa i kulturna, da u godini Držićeve obljetnice toga pisca nema stalno na repertoaru zagrebačkih kazališta. To da se Držića igra na Igrama držimo normalnim za Igre i Dubrovnik, ali to je pisac koji pripada svijetu, a onda između Dubrovnika i svijeta pripada Hrvatskoj. Umjesto naših pisaca mi strancu koji nas posjeti pokazujemo predstave njegovih bulevarskih pisaca koje je vidio u Parizu ili tamo odakle dolazi. Zato moramo u svakom trenutku moći, sad govorim o Zagrebu, čovjeku koji dođe iz svijeta i bude pet dana u Zagrebu pokazati Držića, Vojnovića i Krležu.

I Milana Begovića?

– I njega. Mogli bismo širiti krug, ali govorim o minimumu. A činjenica je da se godinama ne igraju baš ti pisci.

Zato prednjačimo u igranju loših stranih autora koji nemaju veze s nama?

– Ne bih to ocjenjivao.

Ne bi li redatelji to morali?

– Nije da izbjegavam odgovor, nego nekako pokušavam biti na razini koja nije trač, koja nije dnevna reakcija. Zvuči banalno, ali mi ne smijemo zaboraviti sebe. Ne može biti kriterij za neku literaturu ili teatar jesu li se ta literatura i taj teatar malo približili nekom europskom modelu, koji ne znam da li uopće postoji. Kriterij i za naše dramsko pismo i za hrvatsko kazalište mora biti koliko je ono autentično. Ne dao Bog da zagovaram autizam i autentičnost bez utjecaja, ali ustrajavam na autentičnosti jer bez nje nemamo nikakve šanse u globalnim integracijama. Jedina je šansa da s iskustvom svjetskoga promoviramo nešto što je autentično, što je naše.

Mislite na naše probleme?

– Mislim na naše probleme i naše dramsko pismo, na naš mentalitet i našu dramu, pa i naše glumstvo i naš teatar. Ovoga su se ljeta na Igrama pojavili Mađari s Držićevim Dundom Marojem i bili su kazališno blistavi, fantastični. Redatelj Attila Vidnyánszky uspio je napraviti izvrsnoga Dunda Maroja. Vidjeli smo ih mnoštvo, moje pamćenje seže do Spaićeva, vidjeli smo ih svakakvih, ali ovaj je Mađar uspio nešto nevjerojatno. Uspio je rimski svijet, u koji su upali Držićevi likovi, napraviti i strašnim i neodoljivo privlačnim. I tu je drama. Ja sam tek sada shvatio pravu dubinu Dunda Maroja. Trebali su doći Mađari da mi to objasne. I hvala im.

Međutim, neki i dalje misle kako bi Dunda ipak trebalo igrati tradicionalno, to će reći renesansno.

–Trebamo ga igrati pametno i kazališno dobro. Mi nismo Mađari, nemamo takve škole, ni takve tradicije, i zato radimo što znamo. Ne možemo napraviti takvu predstavu jer naše kazalište jednostavno nije tako koncipirano. Od Gavelle je tako. Ali to ne znači da ne možemo stvoriti, napraviti vrhunsko kazalište na onome što imamo. A imamo razumijevanja toga i imamo odlične glumce.

Ali se bojimo duboko zaorati probleme. Imamo komplekse prošlosti koje nam neće riješiti nitko osim nas samih. To je itekakav problem hrvatskoga identiteta i kulture.

–Neću kad govorim o umjetnosti govoriti o Drugom svjetskom ratu, o partizanima, o ustašama, o komunizmu…

No to je uključeno u našu stvarnost, dakle i u kazalište.

– Sad ćemo doći u lagani spor, pa neka i dođemo. Bila je 1968. i ja sam tada decidirano odbio angažman u tome. Iz mnogobrojnih razloga. Jedan bitni bio je estetski. Smatrao sam kako ne treba smeće od politike dovoditi u teatar. Na to treba reagirati, ali reagirati umjetnički.

Nisam mislio na politikanstvo nego na tragične povijesne posljedice koje se itekako osjećaju u današnjoj našoj stvarnosti, u našem identitetu, kulturnom i etničkom.

– Nisam dobar sugovornik za tu temu. Mene se to baš i ne tiče. Mislim da se ne tiče ni moga sina. Daleko od toga da to treba zaboraviti, ali ja ne znam tko bi trebao ustati iz groba da bi pisao o Drugom svjetskom ratu, o zlima komunizma…

Vratimo se Skupu. Odakle tolika ljubav za novac i trošenje u današnjem našem vremenu?

– Ne znam. Valjda je to proizvod vremena, posljedica izostanka duhovne ideje. Nedostaje duhovna ideja koja bi pokrenula i uspostavila neku vertikalu i onda taj prazni prostor nastanjuje zlato, novac. Zato ovaj naš globalni svijet strašno pati.

Je li vam to bio poticaj za predstavu, za takvu režiju?

– Jest. Zato sam ustrajavao da se igraju likovi koje je Držić napisao, ali bez dramaturške agresije i kostimirano. Što bismo mi iz traperica upozoravali da je to i naš problem? Pa valjda se vidi iz Držićeva teksta i glume da je to i naš svijet, taj kostimiran u renesansu. To je nešto što nisam htio taknuti, što mi je bila svetinja. Nema toga koncepta, te genijalne redateljske ideje, koja ima pravo dirnuti Mozarta. Mozart je Mozart. Sada ću ja doći s nekom idejom pa će odjednom Skup biti dosadan.

Zato ste uveli neke nove likove?

– Da. Zato sam izbacio pir, izbacio sam prolog, ali sam uveo neku obitelj koja govori engleski, globalni jezik. Zovem ih cilindraši, oni krenu na prvi dio predstave i zakasne, pa kasne na drugi, zapravo ne prate predstavu nego prate tijek novca i na kraju, logično, i pokupe taj novac. Naši se svađaju i tuku iza scene, a cilindraši pokupe novac, siđu u grad i vjerojatno u džepu imaju karte ravno za Bruxelles.

Zašto ste u predstavu uveli djecu? Da budu zbor koji komentira sadašnjost i da pomažu cilindrašima?

– Ne pomažu im, ali ih nisu ni zaustavili. To je moje sjećanje na držićevski teatar, sjećanje na spaićevsko razdoblje kada su sezonama usporedno igrani Skup i Dundo Maroje. Tada su djeca živjela predstavu, čak su i glumila te predstave. Ja sam iz toga sjećanja i potrebe nekoga koncepta, recimo, u predstavu uveo skupinu djece koja prodaju svoje suvenire. Opet je novac u pitanju, tako smo ih naučili, u takvu svijetu žive, prodaju i onda tijekom predstave ponekad reagiraju upadicama kao ona djeca iz Spaićeva vremena.

Zašto na kraju Skupa odnesu sa scene?

– Držić je intrigantan i domišljen pisac. Nije slučajno da se izgubio kraj Dunda Maroja, pa se izgubio kraj Skupa, a o izgubljenim komadima da i ne govorim. Ne pada mi na pamet da se uplećem u sve moguće teorije držićologije, ali mislim da je Držiću strašno išao na živce obvezni renesansni hepiend i da je on to sam rasparao. Znam da maštam, ali tako ga čitam. Imam osjećaj da Držić to nije mogao podnijeti. I kad sam davnih godina radio Dunda, nisam uzeo genijalna dopisivanja, nego sam predstavu završio kako u tekstu stoji. Bila je to predstava Dunda s Mustafom Nadarevićem kao Pometom u zagrebačkom HNK. Predstavu sam završio prizorom u kojem su ljudi postali roba, neka je mreža pala, nešto je završilo mučno i mutavo.

Da sada režirate Dunda, kako biste ga završili?

– Isto tako. A u Skupu sam se usudio iskompilirati, jasno iz Držićevih replika, neki kraj koji je pomalo čudan. Ne znam ni ja što točno znači. Nitko Skupu ne vjeruje da ima tezoro. A znate, kada nekom kažete kako ne vjerujete da ima zlato, samo je još korak do toga da kažete: nije tvoje, nego moje.

S obzirom na sve okolnosti koje živimo, uočava li naše kazalište stvarnost? Kakav je naš današnji teatar?

– Bolji nego što mislimo. Nekada je mrtav, nekada živ, nekad lažno aktualan, nekad duboko i istinito problemski. Ali je i teatar koji ima mnoštvo mladih odličnih glumaca. Ima volje, želje, slobode, inicijative u tim mladim ljudima i uz to su glumački živi.

Oni su, kao što Shakespeare kaže, odraz vremena.

– Jest, oni su odraz vremena. Eto, nisam se toga ni sjetio. Ti mladi ljudi možda su nada. Oni ne nose nikakav program, nose samo volju, vitalnost i možda je to šansa.

Je li za vas glumac središte kazališta?

– Apsolutno.

Je li kazalište zbroj svih umjetnosti?

– Jest, ali pod redateljevim nadzorom. Redatelj je odgovoran za sve. Za novu vrijednost ili nevrijednost odgovara redatelj.

Otme li se kad glumac vašoj redateljskoj stezi?

– Da. Nekada za dobro, a nekada za loše. U biti kazališta dvije su riječi; paradoks i susret. Sve je u kazalištu paradoks, jer redatelj koji je glavni i najviše moli, najviše ovisi. Susret je po tome zato što je ideja kazališta da se u jednom trenutku susretnu predstava i publika. No i prije toga kazalište je susret, ali redatelja s piscem.

Glumac je transmisija, zrcalo…?

– A ne, nije. I onda dolazi susret redatelja i glumca, glumaca i ansambla pa onda glumca i glumca. To su sve susreti i sve osjetljivi i vrlo opasni trenuci, koji mogu postati plodonosni i koji mogu uroditi nesporazumom. Glumac je apsolutno prvi među jednakima, a redatelj je zapovjednik broda. Glumac svoje i redateljeve ideje provjerava putem svoga psihofizikusa i, ako to ne prođe, onda nema teatra. Glumac je ključno mjesto gdje se vidi da li je nešto mišljeno dobro ili krivo. Najsretniji sam kada vidim da glumac više zna o svojem liku od mene. Ili od nekoga teatrologa. Jer on ga igra. Glumac se vraća na početak, on zapravo ponovno piše taj lik, on mora doći do trenutka kad je pisac počeo pisati taj lik. U procesu stvaranja on se vraća, vraća i vraća piscu, tj. početku uloge koju je smislio i koju igra. Ja sam pri kraju karijere, imao sam i loših razdoblja i odličnih, i nagrada, ali najponosniji sam na glumačke nagrade u svojim predstavama, a toga ima puno. Najviše me veseli kad glumac dobije nagradu u mojoj predstavi.

Koju ulogu za vas u kazalištu ima kritika?

– Kritika bi trebala biti sastavni dio kazališta. Jasno koji je u dijalogu. Ne libim se razgovarati s ljudima koji pišu kritike, nekada se malo naljutim, ali ništa zato. Najviše me ljuti što kritičari premalo pišu iz doživljaja.

Što vam to znači?

– Iz doživljaja predstave. Previše iz unaprijed, apriornoga, teoretski donesena mišljenja, a premalo iz doživljaja. Nije loše dobro znati teoriju, ali sve se mora kretati iz doživljaja, iz ljudske reakcije, a ne apriori iz teorije. Morali bismo imati bolju kritiku.

Godinama ste ravnatelj dramskog programa Igara pa recite gdje su i kamo idu Igre?

– Ovo je sedma godina i mislim da smo svi skupa koji vodimo Igre pokazali i rekli što mislimo o tome.

Nisu li se odveć okamenile u svojoj tradicionalnosti, ne treba li učiniti neke zaokrete?

– Vazda postoji ta opasnost, zato treba osluškivati duh vremena na svakom planu, i idejnom, i estetskom, i organizacijskom. Doći će novi ljudi, moraju i trebaju doći, i trebaju napraviti bolje i Igre i hrvatsko kazalište, ali bio bih jako žalostan da se odustane od osnovne ideje.

Koja je to?

Osnovna ideja Dubrovačkih ljetnih igara 59 godina jest da je Dubrovnik, i po arhitekturi, a još više po kulturnom značaju, po potpori, po Držiću, po Vojnoviću, po Shakespeareu koji je tu domaći pisac, da je to mjesto koje zaslužuje da mu se osigura malo više novca i da se omogući da tijekom ljeta ozbiljan broj kazališnih ljudi ovdje radi predstave. U budućnosti Igre ne smiju odustati od osnovne ideje kako Dubrovnik ne bi postao kulisa za bjelosvjetske površnosti.

Razgovarao

Andrija Tunjić