Hirovito ljeto

Hirovito ljeto

»Umro je slavni ruski književnik, disident i nobelovac Aleksandar Solžnjecki«, riječi su kojima je RTL-ova talking-head Ana Brdarić, blaženo se smiješeći u svom neznanju, uobičajeno jednoličnim glasom u središnjoj RTL-ovoj informativnoj emisiji pročitala vijest o smrti jednog od najglasovitijih književnika 20. stoljeća. Vijest koja je, posve primjereno i u skladu s koncepcijskom orijentacijom spomenute TV-postaje, smještena između informacija o novim dogodovštinama notornoga bračnog para Gotovac i mobitelom načinjena snimka nekoga nesretnog gledatelja, zapisa o nekom pogrešno parkiranu automobilu ili srušenu prometnom znaku. Obavijest o smrti Aleksandra Solženjicina, bez obzira da li ju je gospođica Brdarić pogrešno pročitala s blesimetra ili joj ju je nepoznat netko tako napisao, tek je vrh ledenoga brijega posvemašnjeg degradiranja svih kriterija i već sasvim nepodnošljiva srozavanja kvalitativne razine televizijskih programa kojima svjedočimo posljednjih godina, a kojih nismo pošteđeni ni tijekom ljetnih sezona kiselih krastavaca. Ledenoga brijega čijih preostalih devet desetina zahvaljujući globalnom zatopljenju danomice postupno izlazi pred naše oči, otkrivajući se u svoj svojoj bezidejnosti, čemeru i besmislu.

S pojavom komercijalnih televizijskih postaja, najprije Nove TV, a potom i već zloglasna RTL-a, prethodno i na državnoj dalekovidnici itekako jasna tendencija dominacije trivijalnih eskapističkih sadržaja i raskošno u šareni celofan zapakirane praznine, razvidna u svim onim navodno zabavnoglazbenim emisijama naslovljenima Sedma noć, Bravo i Sunce (na kojem se nevoljni gledatelji nikad nisu ogrijali), o najprizemnijem šundu koji se pod egidom zabave publici nudio u besprizornim humorističnim serijalima Je l´me netko tražio i Tko dolazi na večeru da se i ne govori, dobila je novi i, bojim se, u svojoj zločudnosti odlučan zamah.

Svega četiri godine nakon dolaska RTL-a, postaje koja je žarkim bojama i tada donekle raskošnom produkcijom ponekog i uspjela zavarati, teroru reality-showova i prenemaganju kojekakvih celebrityja, najčešće spodoba bez znanja i zvanja čija je najvažnija odluka upravo njihova nevažnost, izloženi smo svakodnevno, a sve se tri nacionalne televizije danomice utrkuju u želji da svoje nesretne konzumente privuku sve iritantnijim i glupljim formatima, dakako uvijek pod izgovorom da publika upravo to i traži. Televizijski programi tako postaju preslika sve šarenijih i praznijih novinskih stranica na kojima su ambiciozniji čitatelji, uspiju li se probiti u moru oglasa i reklamnih dodataka, prisiljeni povećalom tražiti neki analitičniji članak i ozbiljniji komentar.

Čini se da se univerzalnom izlikom kako gledatelji upravo to i traže opet vode i domaći kinodistributeri. Tijekom proteklih nekoliko ljeta, gotovo i čitavo desetljeće, ambiciozniji domaći ljubitelji sedme umjetnosti, kao i oni koji će, štono bi rekao operni boxer Dražen Siriščević, to tek postati, mogli su biti razmjerno zadovoljni kakvoćom ponude hrvatskoga kinorepertoara. Zahvaljujući neprekidno tinjajućem ratu dvaju najjačih distributera, Continental Filma i Blitza, sukobu koji je trenutno čini se zašao u fazu kakva-takva primirja, holivudski blockbusteri u ovdašnje su multiplekse stizali bez kašnjenja, nerijetko čak i koji dan prije njihove američke premijere, za naklonost sve malobrojnijih gledatelja borili su se usporedno s tjednim pripetavanjem za čelno mjesto na američkom box-officeu i bili su uglavnom ujednačene i dosta visoke kvalitativne razine.

Istodobno, agilniji manji distributeri poput tvrtki Discovery film i Issa film i video na radost tuzemnih filmoljubaca u kina bi pripustili i poneki atraktivniji i(li) nagrađivani azijski film, makar i stidljivo i bez imalo reklame, ufajući se da će glad za solidnijim naslovima i zasićenost najčešće bučnim i besmislenim holivudskim uspješnicama domaće ljepoduhe i obožavatelje pokretnih slika po inerciji privući mraku kinodvorana. Makar u spomenutim slučajevima nije bilo riječ o računici bez krčmara, ovoga smo dugog toplog ljeta opet posvjedočili dobrano sušnom kinorazdoblju, u kojem se imalo ambicioznije i zanimljivije holivudske blockbustere doslovce moglo prebrojiti prstima jedne osakaćene ruke. Razloge tomu nije teško otkriti, a kriju se u nekoliko lako uočljivih činjenica.

Ponajprije, američka ljetna sezona nije obilovala zvučnijim naslovima, a od četvrte celuloidne pustolovine dobrodržećeg arheologa Indiane Jonesa što je pomalo razočarala, neobično uspjelih adaptacija superherojskih stripova Iron Man i Vitez tame te novog Pixar / Disneyeva animiranog hita WALL·E, koji kakvoćom ipak zaostaje za njihovim prethodnim hit-crtićima Juhu-hu! i Auti, prva dva spomenuta ostvarenja premijeru su imala još u svibnju, dakle na samu početku sezone. Na posve promašena Hulka, svojevrstan nastavak, ali i istovremeno inferiorno ponovljeno čitanje precijenjene Ang Leejeve egzistencijalističke priče o zelenom divu, potom na fantastičnu akcijsku besmislicu Tražen te na papiru zanimljivu, ali u realizaciji mediokritetsku, također superherojskim stripom nadahnutu fantastičnu akcijsku komediju Hancock, ne treba ni trošiti riječi.

Drugi razlog koji je dva domaća distributerska majora nepotrebno naveo na kalkuliranje s vremenom premijera njihovih ljetnih aduta leži u održavanju dvaju velikih sportskih događaja, Europskoga nogometnog prvenstva i Olimpijskih igara. Premda je donekle razumljiv distributerski zazor od trošenja potencijalnih hitova u vrijeme manifestacija koje su pred male ekrane privukle veliki broj gledatelja (premda je s obzirom na stalno sve slabiju opadajuću posjećenost domaćih kina u recentnom tituliranju gledanijih naslova pametno razmisliti o opravdanosti uporabe imenice hit), lipanjski Euro i kolovoška Olimpijada ipak nisu smjeli poslužiti kao alibi za jednom mjesečno pa i dulje kašnjenje s premijerama spomenutog crtića WALL·E, bizarne i hiperstilizirane, no atraktivne i dostatno zanimljive akcijske sportske drame Speed Racer braće Wachowski te aktualne romantične mjuzikl-komedije Mamma Mia!, posve trivijalne, kičem, jeftinom sentimentalnošću i šljokicama pretrpane adaptacije popularnog istoimenog brodvejskog mjuzikla.

Na to se pak nadovezuje treći razlog slabe ljetne kinoponude, također prethodno spomenut stalan rat slaba intenziteta Continentala i Blitza, sukob zbog kojega su proteklih godina kao kolateralne žrtve stradavali ponajprije gledatelji. Podcjenjujući dobar ukus publike i ravnajući se isključivo dvojbenim financijskim računicama, temeljenima mahom na uspjehu nekog filma na američkom tržištu i zvučnim imenima u njegovoj glumačkoj postavi, rečene su tvrtke izvrsne naslove poput Verhoevenove Crne knjige i Ubojstva Jesseja Jamesa od strane kukavice Roberta Forda redatelja Andrewa Dominika distribuirali izravno na DVD-u, dok nevoljne posjetitelje svojih multipleksa teroriziraju svakim novim smećem u kojem se pojavi Eddie Murphy.

Ipak, zahvaljujući takvoj distributerskoj (ne)poslovnoj politici, hrvatski su filmofili minuloga ljeta bili u prilici pogledati nekoliko vrijednih i zanimljivih francuskih ostvarenja, makar prikazanih tek zbog krpanja repertoara i popunjavanja kvote za dobivanje izdašnih novčanih subvencija od Euroimagesa. Uz za prestižnu francusku filmsku nagradu César u kategoriji najboljega scenarija nominiranu humornu romantičnu dramu Dva dana u Parizu glumice Julie Delpy, zabavan, emotivan i filmofilskim detaljima bogat satiričan pogled na ljubav, to ponajviše vrijedi za žestoki krimić Pištolj MR 73 Oliviera Marchala, redateljevo zaključno i najmračnije poglavlje trilogije o autodestruktivnim murjacima suočenima s korupcijom te mučenima osobnim tragedijama i teškim etičkim dvojbama. Pozornosti je svakako bila vrijedna i nagrađivana drama Tajna cijenjenoga francuskog filmaša Claudea Millera (Želim živjeti), na istinitim događajima i autobiografskom romanu Philippea Grimberta temeljena storija o emotivnom pariškom Židovu Françoisu, koji se kao mladić suočio s neugodnom obiteljskom tajnom o ocu, čovjeku kojega je ljubav prema dvjema ženama dovela do tragedije.

Naposljetku, ali svakako ne i najmanje važno, neveselu priču o netom proteklu kino- i TV-ljetu zaključuje i teško objašnjiva pobjeda vrlo slaba filma Ničiji sin Arsena Antona Ostojića na 55. pulskom filmskom festivalu.

Iako sam od sedam naslova prikazanih u konkurenciji festivala dosad imao prilike pogledati samo dva, pobjednički ovjenčan sa šest Zlatnih arena i nagradom Oktavijan Hrvatskoga društva filmskih kritičara, te crnohumornu romantičnu krimimelodramu Nije kraj Vinka Brešana nagrađenu s četiri Zlatne arene, dakle upravo djela koja dijele zajednički književni predložak, dramsku trilogiju Mate Matišića, ne mogu vjerovati da je, pored intrigantna Matanićeva Kina Lika i u Sarajevu nagrađene Rušinovićeve Buick Riviere, u najboljem slučaju mediokritetsko Ostojićevo djelo uistinu najuspjeliji hrvatski film prikazan u Puli. Jer, unatoč pretjeranu eksploatiranju šovinističkih stereotipa, neskladnu prepletanju komičnih, melodramskih i krimi sastavnica, odveć karikaturalnim sporednim likovima kao i dvojbenim i pojednostavnjenim političkim/politikantskim interpretacijama o kojima je nedavno opširnije pisao kolega Tomislav Čegir, i Brešanov je film superioran Ostojićevu.

Dramaturški koncipirana u obliku duga flashbacka koji obiluje nelogičnostima (najočitiji je onaj što ostaje nejasno u kojem trenutku protagonist dospije u psihijatrijsku bolnicu), Ničiji sin turobna je, izrazito pesimistična i elementima grčke tragedije pretrpana priča o invalidu Domovinskog rata Ivanu (odlični Alen Liverić), razočaranom ratnom junaku i nekadašnjem rock-glazbeniku koji je prošao pakao srpskoga zatočeništva te koji se tijekom svega 48 sati suočava sa šokantnom istinom o pravom očevu identitetu (to nije kandidat na parlamentarnim izborima Izidor Barić, nego srpski povratnik i bivši udbaš Simo Aleksić), s u afektu počinjenim ubojstvom svoje nekad i sad ucijenjene majke i s konačnim raspadom svoga braka.

U tako kratku vremenu gomilajući tragične detalje, Ostojić umjesto kreiranja željena tjeskobna i nelagodna ozračja te sugestivne i snažne obiteljske psihološke drame postiže potpuno suprotan efekt, stvarajući cjelinu koju nose neuvjerljivi i dobrano karikaturalni protagonisti, koju dodatno opterećuje agresivna Matišićeva glazba te koja se anakronim kontekstom doima kao da je snimljena sredinom 1990-ih. Naime, u priči koja se zbiva danas naslovni lik neprestano pjeva »’Ko to kaže Srbija je mala«, bitan epizodist ogorčeni je izbjeglica iz Bosne, a tematska se suvremenost dade razabrati jedino iz detalja da se svi koriste mobitelima.

Provokativnim političkim konotacijama svaka čast, no nimalo suptilan Ničiji sin nepogrešivo daje do znanja da je njegov redatelj, prema nekim anketama autor jednog od tri najbolja filma nove hrvatske kinematografije, stilizirane crno-bijele narkodrame Ta divna splitska noć, tijekom protekla dva desetljeća većinu vremena proveo u Americi. A onih šest Zlatnih arena valja staviti na dušu i pulskom žiriju, u kojem su pod predsjedanjem Jagode Kaloper sjedili i filmolog Nikica Gilić, nesuđeni književni nobelovac Nedjeljko Fabrio, glumac Nikša Kušelj te montažer i profesor na ADU Martin Tomić.

Josip Grozdanić