Filmofilija krojena po mjeri mjesečara

Filmofilija krojena po mjeri mjesečara

Premda su se u devedesetima pokušavali medijski prikazati kao veliki rivali, Pulu i Motovun razdvajali su tek politički interesi pa se govorilo da je prvospomenuti više naklonjen desnoj opciji, a drugi onoj lijevoj. No danas njihova dobrim dijelom fabricirana politička orijentacija postaje nebitna jer se u igru ubacuju svemoćne korporacije, pa tada kažemo da je Pula u boji magente (T-com), dok je Motovun nekako više razigran u narančastim tonovima poput Puccijevih uzorka (Vip). Za predane filmofile to je možda nebitno jer se oni svakoga ljeta po nepodnošljivoj žegi penju na brdo filmova da bi vidjeli ono što im hrvatska distributerska svakodnevica zaslijepljena dominacijom Hollywooda ne može ponuditi. Spremni su na sve pa i provesti čitavu noć i dobar dio idućega jutra na maratonskoj projekciji Smrti u zemlji Encantosa Lava Diaza, začetnika pokreta poznatijega kao novi filipinski film, koji u nadrealnim tišinama uranja u postapokaliptičnu epidermu dana poslije. To nije samo film o onima koji su preživjeli jednu prirodnu katastrofu (tajfun Durian), nego je on preživjeli film par excellence, kao da je riječ o izgubljenim filmskim trakama koje su otkrivene pukim slučajem i donesene na svjetlo dana. Film je to u kojem rijetki pokreti kamere i njegova zrnata fotografija pretvaraju prostor stvarne tragedije u fluidnu (de)kompoziciju dugih kadrova.

Kad u jednoj sekvenci Diazova filma koji traje 540 minuta imaginarni lik pjesnika Benjamina Hamina Agusana, koji se vratio na Filipine iz ruskog egzila da bi pokopao obitelj nastradalu u tajfunu, upita Catalinu da li je spremna umrijeti za umjetnost, odgovora nema. No kako nijedan Diazov komad ne može proći bez političkih referencija, autorovi junaci mogu podariti vulkanu život u obliku skulputure, ali ne mogu zaustavljati tajfune i odrone, ni one prirodne ni one političke, koji se manifestiraju u vulkanskom odnosu filipinske vlade prema lijevim aktivistima. Autorov tek nešto kraći najnoviji eksperimentalni komad Melancholia, čija je prva polovica usredotočena na prostitutku, svodnika i časnu sestru koja prikuplja milodare, proglašen je na netom završenoj venecijanskoj Mostri najboljim filmom pobočnog programa Horizonti, što i ne čudi jer je predsjednica žirija bila velika Chantal Akerman, dok njegovi junaci prema autorovim riječima pokušavaju pronaći odgovor na pitanje da nije li sreća tek obični koncept, a život proces kojim se mjeri ljudska bol.

Kao što su motovunskoj projekciji pribivali samo najizdržljiviji, tako je već postala tradicija da se najbolji festivalski filmovi prikazuju u najgore vrijeme. Motovunska filmofilija oduvijek je bila krojena po mjeri mjesečara. No barem se prvi put u njegovoj povijesti nije kalkuliralo s nagradama. Za razliku od prethodnih festivalskih izdanja, u kojima je najčešće pobjeđivao film čiji je autor ujedno glavni festivalski gost, ove je godine Propeler virtualno zavrtio suludi Carlos Reygades (Tiho svjetlo) iako je njegov film trebao biti prikazan još lani jer je svjetsku premijeru imao na 60. Cannesu. Poput Diaza, tako i Reygades obožava duge kadrove pa mu kontemplativni uvodni prizor svitanja snimljen u jednom kadru, garniran simfonijom cvrčaka, pjevom vjetra i mukanjem krava, traje šest minuta. No kako njegovi anabaptisti iz Menonitske komune u Meksiku proživljavaju tešku duhovnu krizu, ali i obožavaju Bombone Jacquesa Brela, preljub postaje neka vrsta duhovnoga transa povezana s vizualnom ekstazom fizičkog krajolika. A kad ljubav zamijeni rastanak, onda prema junakovim riječima »najprije dolazi bol, potom mir, a onda sreća kakvu još nikad nismo doživjeli«. Nakon ženina odlaska u onostrani život u obličju noćnoga leptira, dogodit će se i drajerovski mirakul, premda se pravo čudo događa znatno prije, kad ugledamo Reygadesovu junakinju kako upravlja kombajnom.

Među ovogodišnjim festivalskim vrhuncima valja još izdvojiti dokufantaziju ekscentričnoga Guya Maddina My Winnipeg, u kojoj smo saznali da je u Winnipegu stupanj mjesečarenja deset puta veći od ostalih gradova (ali ne i Motovuna) te energični PVC-1 kolumbijskoga filmaša grčkih korijena Spirosa Statoulopoulosa, čiji bi prosede bio primjereniji zagrebačkom One Take Film Festivalu, jer je snimljen u jednom neprekidnom kadru. Od europskih filmova najintrigantniji je bio debi Iana Bonnyja (Suparnici), koji nanovo potvrđuje svu magiju novoga njemačkog filma, dok izmjenjuje klasične uloge na kojima počiva strategija obiteljskoga nasilja, pa je žena ta koja duševno i tjelesno zlostavlja muža policajca dok on preuzima ulogu žrtve.

No moj osobni festivalski favorit ostaje začudni komad Kumasake Izurua Utočište: park i hotel ljubavi odbačen na motovunske margine. Životi njegovih junakinja ostaju naizgled vječno zaustavljeni u vremenu. A ovakva vremenska blokada svedena je na opsesivno ponavljanje gesti i fiksacija (brojanje koraka, čuvanje sperme, čitanje uvijek iste knjige), kao da time žele odagnati bolnu osamljenost. Klaustrofobični hotelski hodnici i sobe postavljeni su u kontrapunkt s otvorenim prostorom krovnoga dječjeg igrališta/vrtića. Ali ta bolna repetitivnost kadra postupno uključuje poneku varijaciju i male promjene u ponašanju likova, poput različitih nota u nekoj glazbenoj temi. Takve mutacije oslobađaju auru boli, pa završnica ipak zrači toliko potrebnim optimizmom.

Dragan Rubeša