Festival za pet majstora i jedan ansambl

Festival za pet majstora i jedan ansambl

Posljednjih godina u rujnu, kada se osjeti početak svježine, budi se nostalgija za uzbuđenjem koje se pojavilo u očekivanju nastupa ozbiljnih i uglednih umjetnika na prvom Festivalu svjetskog kazališta u Zagrebu. Otvaranje festivala bio je rijetko doživljen trenutak atmosfere koja se tako dugo i napeto iščekivala. Nakon samopouzdana i čista promišljanja pogrešnoga mjesta obitelji i rušenja slike strpljivoga Norina subjekta u rukama Ostermeiera (pojave koja neopisivo nedostaje hrvatskom kazalištu, redatelja koji se razvio do kraja isključivo zato što mu je dana mogućnost da praktično realizira golemu obrazovanost, čiji je talent s pravom prepoznat kao onaj koji može izdržati rizik vlastite snage i postati pravi baštinik njemačkog kazališta) višesatna Lepageova Trilogija zmajeva ponudila je osnovnu kazališnu supstanciju – trajanje. Postavljena u poluambijentalnom prostoru, zamišljena i izvedena da nikad ne prestane, označila je početak velikog iskustva, koje je nakon toga ipak odgođeno. Nakon navedenih predstava čekala su nas još dva velika majstora, Jozsef Nagy i Eimuntas Nekrošius, ali s predstavama koje nisu bile na razini njihovih najboljih ostvarenja. Nisu to bile loše predstave, čak ni prosječne, nego radovi koji su za te autore označavali početak nečega novog, intimne trenutke koji tek traže primjereni oblik koji bi ih učvrstio. Nagy je nakon više godina apsolutnog ludizma i nemoguće snage konačno shvatio da počinje stariti, a Nekrošius, proslavljen po energičnim inscenacijama Shakespeara, upustio se u ispitivanje materijala i fenomena prirode, u čemu je njegov ansambl konačno domaćoj publici pokazao što je igra u kojoj cijeli ansambl podjednako kvalitetno komunicira – preuzima odgovornost za likove koje predstavlja. Praksa gostovanja velikih (iskrenih i uigranih) ansambala nastavit će se i sljedećih godina, ali s njom, nažalost, i više ili manje nelagodan osjećaj da trošimo gostovanja velikih autora, ali ne i njihovih najboljih predstava. Na taj način propustilo se dosta u obrazovanju mlađe publike (fascinacijom), koja je uvijek izvor mogućega početka obrazovanja. Nekoliko godina festivalom je prevladavao legitiman koncept povratka klasicima, što je isključivo temporalna kategorija kojom se autentičnost književnosti iz doba kada se ona pisala nekomu objašnjava mogućoj široj publici koja s klasicima nije upoznata. Tom konceptu prilično oponira festivalsko gostovanje Nedovršenoga komada za glumca, u kojem je danas vjerojatno najbolji svjetski redatelj Krystian Lupa u višesatnoj predstavi spojio Čehovljeva Galeba i Španjolski komad Yasmine Reza. Ako se uzme u obzir da je Čehov sam priznao svoje kazalište kao upoznavanje publike s jadnim stanjem u njihovim životima, onda ta bezvremena težnja oponira umjetnosti kao prošloj, zastarjeloj i sl. Recipijent i forma možda ne preživljavaju, ali pitanja gluposti i strave koje svakodnevica proizvodi uvijek će pronaći više ili manje uspješan oblik. Ovdje je još važno napomenuti, barem kad je Čehov u pitanju, kako je na prošlogodišnjem festivalu gostovala izvanredna grupa Kretakör, koju vodi, poput Ostermeiera obrazovan i inteligentan tridesetogodišnjak, Arpad Schilling. Iznimno je bilo lijepo vidjeti kako stariji glumci nadahnuto pristupaju, razvijaju i izvode zamisli mladoga redatelja. Njihova je motivacija, bez obzira na uvijek nepouzdan novčani angažman, za nas jednostavno – zagonetka. Nastupili su sa sjajnom ciničnom predstavom Blackland, nadahnutim mozaikom o stanju duha i tijela vlastite Zemlje, na savršen način demonstrirajući apsolutno jedinstvo oblika i sadržaja. Treba još spomenuti kako je njihov Galeb predstava koja je sad već među znalcima dosegnula status najboljeg uprizorenja toga komada u dugu nizu godina. Takav status svakako je zaslužen već samom činjenicom sjajne aktualizacije situacija u navedenoj predstavi, od odnosa među likovima do njihova posve osuvremenjena izgleda, koji nije isforsiran već jednostavno prirodan.

Ovogodišnjim festivalom, čini se najdosljednijim dosad, ponovno će dominirati suvremena čitanja temeljnih tekstova ili autora dramskoga kazališta te jedan autorski, osobni projekt, a pozornicama će poteći prava bujica materijala; magla, ugljen, blato... Čehov je opet apsolutni prvak nekog festivala, čak dva Ivanova bit će izvedena na početku i pri zatvaranju festivala. Festival otvara onaj berlinske Volksbühne redatelja Dimitera Gočev, koji se u iznimno izvornom rješenju kao scenografijom koristi maglom, što je zasigurno jedno od najboljih rješenja za polilog Čehovljevih likova u čijem svijetu vlada vječna zora. Upravo koncept magle koja u predstavi ne dopušta tradicionalnoj slici ladanja da uspostavi suvišne obrise i tako nas omete u promatranju svakodnevne komedije omogućava glumcima stanovit predah uoči eksplozije emocija koje njima vladaju, pomažući likovima u nastojanju da se što bolje ne razumiju. Istovremeno magla, u svom mogućem razilaženju, nudi nadu da će krajolik koji će se pokazati ipak biti nova zemlja.

Schaubühne Thomasa Ostermeiera ponovno nastupa na festivalu, ovaj put s Hamletom, a nezaobilazni Shakespeare kao tradicionalni izbor za sazrijevanje, stupanj prijelaza mladih autora s pitanja na davanje odgovora dramaturški je obradio isto tako slavan (i mlad) dramatičar Marius von Mayenburg, što nam jamči dvoipolsatni, toliko potreban, Sturm und Drang. Voda nereflektirane pohlepe natapa svetu zemlju stvarajući gusto blato u kojem silno bijesan Hamlet u ružičastoj havajci i s krunom okrenutom naopačke, s bodljama prema krvotoku i krhkoj koži, pokazuje svoje buđenje u uspavanom političkom sustavu i smjer iskorištene krvi.

Jedan od najboljih svjetskih redatelja, Silviu Purcarete, koji se proslavio režijama masovnijih predstava, ovaj put postavio je uvijek neugodno intimna Beckettova Godota, u kojem razotkrivanje nemoći egzistencije i besmislenosti uporna traganja za smislom najprije započinje sa stanovitim porazom pamćenja i njime uvjetovana sjećanja sve, dok se i samo iskustvo zreloga čovjeka ne osjeti inferiornim uz jedno oskudno drvo.

S one strane filozofiranja te pokazivanja fizičkih izraza moći leži i ono najintimnije promišljanje apsolutne nemoći, supozicionirano i na taj način povezano. Upravo je takva predstava postmodernističkoga kazališnog maga Jana Fabrea Another Sleepy Dusty Delta Day, koji poput Nagya također promišlja vlastito starenje sumirajući i povezujući se s patnjom umirućega roditelja. I takvo intimističko promišljanje odlučno pokazuje kako tamo gdje se ne šuti i male geste poprimaju oblik političkoga djelovanja, koje se danas izvodi isključivo iz opozicije radost – bol. Na ovaj način, dajući nam jedva osjetan uvid u patnju neprekidna umiranja, Fabre ispravno shvaća da jedino što preostaje nakon nestanka voljene osobe jest njezina omiljena pjesma.

Festival će na samu kraju ponuditi još jednog Ivanova, u izvedbi slavnoga teatra Joszef Katona, koja će nam pokazati većinu stvari na koje smo u inscenacijama Čehova navikli, ali i ovaj put, kao i kod gorespomenutoga mađarskog Čehova, očekuje nas osuvremenjena demonstracija bučna, nježna, svakako nestalna i dokraja uvjerljiva kolapsa zajednice koja, što se više trudi povezati, sve više povećava rascijep, stvarajući na taj način, tamo gdje bi htjela plakati, gorki smijeh.

Iz dosad najujednačenije ponude Festivala svjetskog kazališta izdvajamo još belgijsku grupu Tg STAN i njihovu predstavu 2 Antigone prema dramama Jeana Cocteaua i Jeana Anouilha. Prije svega, ta skupina privlači pozornost činjenicom da nema redatelja, što se od sama početka čini uzaludnim poslom, ali u njihovu slučaju uspijeva. U nedostatku čak onoga popularnog prvog među jednakima i njegova voditeljskog glasa uspjeli su stvoriti teatar začudno jasne i smirene forme, koja neuobičajeno precizno politički progovara da teatar uopće nije u krizi, kako se to običava reći, nego društvenost kao takva.

Ovogodišnji festival pokazat će nam u svakom slučaju ono što su njegovi voditelji odavno zamislili – jasnu i ujednačenu sliku europske kazališne produkcije, s odličnom mjerom klasičnih tekstova u kojima su problemi koji se iznova ponavljaju u naše doba glasno izrečeni, ako ih se uopće drukčije i može reći. Pokazat će nam suodnos osobne prakse i polemike, svojevrsno preuzimanje odgovornosti za ono što činimo. Upravo je to ono što nam je ovih dana doista potrebno – dobro promišljena buka koja budi najvitalnije sokove u ljudima, ponajprije držeći ih budnima. Ostaje nam nada da će neki mladi ljudi u nas ostati zatečeni ili čak nadahnuti predstavama jer imaju pravo na učenje i na vlastiti prostor. Ozbiljan je to nedostatak ako se zna da je Krystian Lupa, koji je u sedamdesetim godinama, postavivši na scenu predstavu Factory2, meditaciju i improvizaciju na slavni Warholov studio, s toliko ljubavi, čežnje i ljepote progovorio o – rock and rollu.

Ronald Panza