Enciklopedijska natuknica

Enciklopedijska natuknica

Konkretizam se javlja pedesetih i šezdesetih godina kao posljedica avangardnih tendencija u umjetnosti nakon Drugoga svjetskog rata, dadaizma i kubizma, u kojima je slikarska kaligrafija utjecala na grafičku pojavnost poezije. »Konkretna poezija racionalan je i generativan pokušaj programiranja znakovnih situacija s gnoseološkom funkcijom. Riječ je o tehnološki racionalnom, a u odnosu prema tradiciji poezije govornog iskustva ironičnom pokušaju brisanja granica između pjesništva govora, grafike, tipografije, teorije igre, tehnologije, kibernetike i metoda programiranja koje nas vodi prema jednoj novoj umjetnosti programiranja.« (Branimir Donat). Najvažniji prethodnik konkretizmu bila je poema Stephanea Mallarméa Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj (Un Coup de Dés jamais n’abolira le Hasard), 1897, objavljena 1976. u hrvatskom prijevodu Zvonimira Mrkonjića. Konkretna poezija nastala je sredinom prošlog stoljeća kao program brazilske grupe oko časopisa »Noigandres«, na osnovi koje je Švicarac Eugen Gomringer 1956. stvorio izraz konkretna poezija. Konkretističke tendencije javljaju se u hrvatskoj poeziji kao posljedica nadrealističke poetike, spacioniranoga govora Ivšićeva Narcisa, ludizma Bore Pavlovića (1922–2001) i Krune Quiena (1917–1990). Ali možda najveću zaslugu za budući konkretizam imao je zvukovni minimalizam u Đerdanu Josipa Stošića (1935). U Đerdanu (1951) minimalistički rimovani dvostisi proizvode snažan dojam predmetnosti i konkretnosti. Mijenjajući povode i podloge, Stošić negdje drugdje postiže to riječima ispisanim po predmetima ili na papiru (u Stranici iz knjige) kao akcije koja se virtualno pokreće među njima. Ta potencijalna akcija dopušta da je zamislimo kao kazalište, koje je druga mogućnost njegove poetike. Time smo već zašli u mogućnost da se ona promatra, prema Stošićevu izrazu, kao umjetnost u umu, dakle kao konceptualna umjetnost. Pjesma Sat, pauk i kiša (1957) nizanjem (pretežno) prijedloga konkretizira sugestiju spajanja triju kretanja. Svi oblici Stošićeva vizualnog, konkretnog i konceptualnog pjesništva bili su zastupljeni u izložbi Govor riječi, predmeta i prostora održanoj 1971. u ondašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti (budućem Muzeju suvremene umjetnosti). Godine 1976. knjiga Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj poslužila je Stošiću da na njoj uz pomoć šest pečata otisne svoje Nacrte za pet mojih i jednu vašu pjesmu. U kontekstu svog klasično koncipiranog pjesništva, Ivan Slamnig (1930), na tragu prakticiranja dosjetke, piše pjesmu Kvadrati tuge konkretističkom metodom oblikujući strofe u četiri kvadrata koji ocrtavaju oblik prozora. Pjesmom Ubili su ga ciglama Slamnig dojam konkretnosti postiže ikoničnošću zvukovnoga znaka. Konkretističke tendencije oprostorene riječi sve su zastupljenije potkraj šezdesetih godina slabljenjem egzistencijalnoga diskursa i pojmovne poezije. U Kvadratima tuge aktiviran je ikonički aspekt grafičkoga znaka – dakle sličnost označitelja s označenim – koja dolazi do izražaja u grafičkim objektima Zvonimira Baloga (1932) i Mladena Machieda (1938), u posljednjega postignuta slikanjem strojopisom – tipoezijom. Zvonimir Mrkonjić (1938) u ciklusu Razvića projicira riječi konstruirajući i dekonstruirajući njihove nakupine kao dinamičko prostorni ornament, primjerice u tekstu Ah, perspektivno razviće grba (1973). U knjizi Bjelodano crnonoćno (1976) variraju se kao pojmovne igre kombiniranja i preslagivanja semantema bijelog i crnog, a u knjizi Opscenacija (1982) predmet variranja je tekstovni ready-made, montažne tehnike i prostorne dosjetke. U dvjema prvim zbirkama, Balkonskom prostoru (1970) i 3x7= 21 (pjesme) (1973), Borben Vladović (1943) tretira konkretistički područje između vizualne dosjetke i problematike ready-madea.

Tekst Riječ-kocka, složen u grafičkoj formi opisuje radnju iskustvenog osvjedočenja o kockosti. Riječ-alka klasičan je slučaj ikoničkoga znaka, a takvi su i neki drugi radovi te vrste kojima su komplementarni drugi verbalni tekstovi u toj zbirci nastali sa stajališta popartističke vizije predmetnosti i poetike dosjetke izrazito obilježene humorom. Ikonički nadahnutim, rebusnim i foničkim konkretizmom bavi se i Ivan Rogić Nehajev (1943). U ciklusu fotopjesama objavljenim u zbirci Liçce (1974) Milorad Stojević (1948) permutira konotacije subjekta. Godine 1979. Ljubomir Stefanović (1950) objavljuje tekstove u limenci pod naslovom Ribe, rakovi i školjke (pesci, granchi e conchiglie). U duhu konkretizma prakticirao je Dražen Mazur (1951) svoj mail-art (Mail love art, 1983) kao i Predrag Vrabec (1955) svoje verbalne objekte. Kako god paradoksalno bilo, konkretno i konceptualno međusobno se upotpunjuju, što je vidljivo u našega prvog konkretista Josipa Stošića. Na sličan način mogu se uočiti podudarnosti između poezije slikarstva počevši od činjenice da im je zajednička uloga rukopisa. Vlado Martek (1950) pjesnik je koji se uzdržava od pisanja pjesama jer je poezija, pa bilo to ona verbo-voko-vizualna, nedostatna »za korjenitu promjenu poetske svijesti koja se ima ispuniti, ozbiljiti s one strane svog izdvojenog položaja u ljudskoj životnoj praksi« (Zdenko Rus). Martek stoga ostaje u pretpjesničkoj fazi u okviru svog projekta pretpoezije te svoja razmišljanja ispisuje po predmetima ili pomoću njih. Mladen Stilinović (1947) ispisuje na kartonima slike riječi, pamflete i parole što simboliziraju papirnatost i prolaznost svih govora o uzvišenim ciljevima (Eksploatacija mrtvih, 1984–1990). Ranko Igrić (1951) pjesnik je koji fotografira sama sebe u različitim situacijama te ispisuje po fotografijama tautološke poruke POEM i POJEM POEM. Zaključno bi se moglo reći: kao što konkretizam potječe iz prapovijesti pismenosti, on će se javljati dokle god bude pismenosti te se njegove pojave mogu očekivati u sličnom smislu čak izvan onih koje su se javljale u konkretizmu.

* U onom što nazivam konkretnom poezijom izdvojit ću discipline koje se pojavljuju izdvojeno ili kombinirano:

1. Vizualna poezija, tipoezija, grafička poezija (M. Machiedo) zasnovana na grupiranju slova u nove znakove, pri čemu dolazi do reakcije između ideogramske uloge slova i njihove semantičke funkcije.

2. Ludizam (vidi i: letrizam), igra glasovnom građom, tvaranje glosolalija ili glasovnih neologizama nastalim raspadanjem konvencionalnih oblika riječi. U kasnijem tumačenju ovog pojma, koje dolazi iz slovenske poezije, ludizam se bavi rječitom vizualizacijom predmetnosnih relacija, po uzoru na praksu grupe OHO (kao primjer mogu se navesti neke pjesme iz zbirke Z. Makovića Komete i zbirke Tekst B. Maleša).

3. Koncept, koji izvire iz dosjetke u užem smislu, nastaje redukcijom niza riječi, jedne slike ili ideje na odjednom opazivu pojavnost. Koncept se može više ili manje materijalizirati, štoviše svesti na radnju koja preparira (verbalno ili ne) predmete. U ovom potonjem slučaju, koncept se može realizirati u radnji ili događaju (happening).

4. Ready-made, tehnika koja se primjenjuje u čistom stanju ili parcijalno, a bit joj je uzimanje objekta iz konteksta nulte poetske označenosti, njegovo istrgnuće (depaysement) i stavljanje u kontekst novog (poetskog) značenja. Dakako i u ready-madeu na djelu je dosjetka (koncept). Vidjeti u stvarnosti potencijalne povode za ready-made samo po sebi čin je poetske pozornosti i njegova konkretizacija samo je pitanje trenutka.

5. Intermedijalnost u užem smislu otvara prostor primjerima prožimanja poezije vizurom radiofonije, novinstva, filma, rocka, televizije (spota), enigmatike itd. Ali reklo bi se da se sve većim otvaranjem poezije izazovima medija slabi njezina samobitnost i otpornost, tj. sposobnost da nametne stajalište svog medija drugima.

Sedamdesete godine označavaju vrhunac konkretističke djelatnosti na prostoru hrvatskog pjesništva, pa će ove moje bilješke ostati vezane uz najilustrativnije primjere iz toga razdoblja. Nakon 70-ih godina bilježi se pad utjecaja vizualnih istraživanja, prevaga literarnih koncepata i potpuna prevlast metafore.

U namjeri da se napravi teorijski obračun konkretističkih tendencija nastao je krajem 70-ih godina projekt Panorama granica, koji je bio ponuđen izdavačkom centru Rijeka, ali do njegove realizacije nije došlo.

Zvonimir Mrkonjić