Egzil

Egzil

U sparan i zagušljiv grad stigao sam popodnevnim vlakom. Na taj službeni put uopće nisam ni želio poći: grad je bio posve nezanimljiv, vrijeme ljetnih vrućina, izgledi za posao neznatni. Međutim, upravitelj je tako naredio, a njemu nije bilo moguće proturječiti bilo kakvim razumnim argumentima. Putnički vlak vukao se satima: skinuo sam sako i sjedio u bijeloj košulji i tamnoj kravati čitajući jučerašnje novine i promatrajući gomilu oko sebe. Ne, zaključio sam, uopće mi se nije sviđala, ali mogao sam tek slegnuti ramenima.

Svega nekoliko putnika, za kratkog zadržavanja vlaka, izašlo je na platformu jedinoga perona. Nekolicina se sigurnim korakom uputila smjerom koji im je, očito, bio dobro poznat; ostali su se, poput mene, ogledavali i tražili kakve orijentire ili stanične službenike koji bi im mogli pružiti korisnu obavijest. No, činilo se kao da je grad potpuno utonuo u podnevnu žegu: nigdje nije bilo ni žive duše. Odlučio sam postupiti u skladu sa svojim pravilom: prošao sam kroz neveliku zgradu postaje i stupio na trg, koji me odmah podsjetio na slične trgove gradića takve veličine: zgrada općine, gostionica, nešto zakržljala zelenila, dvije-tri prodavaonice i spomenik mjesnom velikanu. Pred vratima željezničke postaje stajalo je nekoliko taksija. Približio sam se prvomu, sjeo na stražnje sjedište otrcana i prezagrijana vozila, i vozaču rekao adresu. Bilo je to poduzeće u koje me upravitelj uputio.

– To je sasvim blizu – rekao je bezvoljno vozač. Slegnuo sam ramenima, i vozilo je krenulo, najprije kružno trgom, a potom glavnom i jednom sporednom ulicom s drvoredom. Zaustavilo se pred neuglednom katnicom.

– To je to, rekao je vozač. – Mogli ste i pješice. Svoju misiju u tom gradiću želio sam završiti što prije i bez sukoba: zato sam cijeni vožnje dodao jednu novčanicu. Naravno, taksist nije ni zahvalio.

Bilo bi sasvim nepotrebno i suvišno da vas zamaram poslom koji sam imao obaviti u tom provincijskom poduzeću. Kao što sam i očekivao, ponešto zbunjeno, ali ipak odlučno, tamošnji ravnatelj odbio je našu ponudu, zahvalio mi bez pretjerane srdačnosti (moglo bi se reći, mlako), i za sat vremena našao sam se opet na vrelom asfaltu, među rijetkim prolaznicima. Pogledao sam na sat: bilo je vrijeme ručku. Potražio sam gostionicu, i našao jednu koja je bila manje prašnjava i neprivlačna od drugih. Unutra pak nije bilo nikoga; tek je jedan par nešto šaputao za udaljenim stolom.

Pronašao sam stol u sjenovitom kutu dvorane, naručio jelo, koje se (očekivano) pokazalo neukusnim, a zatim se poželio obavijestiti o željeničkom voznom redu. Mala mjesta, iskustvo mi je govorilo, žive sa željeznicom, tako da će i ne odveć susretljivi vlasnik gostionice sigurno znati…

Pozvao sam ga i zapitao kad polazi prvi vlak u smjeru glavnoga grada. – Često su me to pitali – odgovorio je – i ja nikad ne znam što reći. Polaze (ako uspijete stići), u pola pet, u pola sedam i još negdje oko deset sati. Iznenada je zašutio; činilo se, u nedoumici.

– Zašto ne bih uspio stići? – postavio sam pitanje koje mi je odmah zazvučalo retorički. Ritam života u ovakvim gradićima posve je drukčiji, vjerojatno je to imao na umu.

– Ne znam, gospodine – rekao je neodređeno. – Vidjet ćete.

Platio sam neugodno visok račun i izašao na sad već užarenu ulicu. Zapamtio sam u kojem se smjeru nalazi kolodvor, a, uostalom, karakteristična se zgrada mogla i vidjeti, toliko je sve bilo zbijeno. Pogledao sam na sat: još nije bilo ni četiri, pa sam odlučio prošetati. U tom gradu, doista, ništa nije bilo vrijedno pozornosti: nije bilo znamenitosti, ljepota žena bila je ispodprosječna, a sve zgrade odavale su dojam prilične zapuštenosti.

– Molim vas kartu drugoga razreda za vlak u pola pet – rekao sam službeniku u postaji. Nisam mu vidio lice, zakrivalo ga je debelo mutno staklo.

– Za onaj u pola pet nema više karata – odgovorio je. Dakle, o tome je govorio gostioničar, pomislio sam. – Dobro – rekao sam službeniku – onda za onaj u pola sedam.

– Ni u vlaku u 6:30 nema mjesta, gospodine – glasio je odgovor, koji sam, ni sam ne znam zbog čega, i očekivao.

– Čuo sam da ima još jedan u deset – rekao sam.

– Ali, to je ekspresni vlak, gospodine; on samo ponekad stoji kod nas. Nitko ne zna kada, pa vam se kartu ne usuđujem prodati…

Izgubio sam strpljenje. Uzeo sam svoju aktovku, okrenuo se i izašao. Sad ću još morati prenoćiti u toj rupi! Na nedalekoj zgradi, čak trokatnici, na koju prije nisam obraćao pozornost, pisalo je hotel, pa sam se uputio u tome smjeru.

Recepcionar je jedva podigao glavu s novina. U prostoru kraj recepcije nalazilo se nekoliko kožnih naslonjača, te bar za kojim nije sjedio nitko. Stropni ventilator okretao se tako sporo da je zrak bio onoliko ustajao koliko bi bio i bez njega.

– Izvolite – rekao je umornim glasom. Činilo se kao da će mu glava svaki čas klonuti. – Želite sobu?

– Doista, trebao bih sobu, samo do sutra – rekao sam. Beskorisni razgovori uvijek su me iritirali. Zašto bi čovjek inače prilazio recepcionaru?!

Polaganim je pokretima rastvorio registar, potom se osvrnuo na ploču s ključevima i odgovorio: – Sve je popunjeno, gospodine.

Bila je jasna njegova namjera da se vrati novinama.

– Ima li ovdje još koji hotel? – postavio sam neizbježno pitanje.

– Paradiso je jedini u gradu, gospodine.

Najednom, kao da mu je nešto palo na pamet. Neodređenim pokretom pokazao mi je red barskih stolaca, i rekao: – Ako gospodin želi malo pričekati i osvježiti se, možda bih ipak mogao nešto pronaći…

Zastao je, a onda tišim glasom dodao:

– Naravno, ako gospodina ne bi smetalo –

– Što? – prekinuo sam ga. Inače nisam nestrpljiv, ali ovo je već doista bilo previše. – Što?

– Pa… – oklijevao je. – Ako vas ne bi smetalo što je prethodni stanar te sobe… umro. Ni od čega zaraznoga, ne bojte se, doživio je moždani udar… A mi smo sobu preuredili.

Za nekoliko sati, ili najviše jednu noć, izdržat ću, premda stvar nije bila ugodna. Zato sam pristao i smjestio se na barski stolac. Uzalud sam čekao; naravno, nitko me nije poslužio.

Ubrzo sam se popeo na prvi kat i potražio sobu 117 u dnu hodnika. Bila je to neugledna, skromna prostorija s pogledom na dvorište. Osvježio sam se u kupaonici, popio malo bljutave vode i prilegao na bračni krevet koji je zauzimao više od pola prostorije.

Smračivalo se kad sam se probudio. U ljetno doba, to je moglo značiti samo jedno: bilo je već kasno. Pola deset… Dobro je, ipak ću stići da vidim hoće li se glasoviti ekspres zaustaviti. Doveo sam se u red koliko sam mogao, i gotovo istrčao iz hotela. Nisam ni pogledao recepcionara: ukoliko se vlak zaustavi, i ja njime otputujem, hotelu bih odmah, iz glavnoga grada, uputio ček.

Postaja je bila prepuna ljudi; jedva sam se probio na peron. Bilo je tu staraca, poslovnih ljudi srednje dobi (poput mene), mladih žena s djecom, mladića koji su tek napustili dječačku dob: svi oni stajali su gotovo nepomično, napeta izgleda i ukočena pogleda upućena dalekom svjetlu vlaka koji je upravo nailazio. Nisu razgovarali, tek bi poneki nešto nerazumljivo mrmljali – a vlak se približavao. Za trenutak, kako je njegovo jedino svjetlo postajalo veće, činilo se da usporava, i kroz gomilu je prošao glasan uzdah… No, odmah potom, bilo je jasno da se neće zaustaviti. Sjajni ekspres protutnjao je kraj nas: blistavilo života u kratkim scenama osvijetljenih prozora: dame i gospoda za večerom, nekoliko muškaraca za šankom, zaspala djeca, gospođe (možda njihove majke) zabavljene nedvojbeno zanimljivim razgovorom…

Kad je i posljednji odbljesak crvena svjetla nestao u daljini, tek tada se šutljiva gomila stala razilaziti. S nekolicinom vratio sam se u hotel Paradiso; popeo sam se u svoju sobu – praveći se da nisam zapazio preziran osmijeh recepcionara – i pokušao što je moguće bolje tu malu prostoriju preurediti u svoj (privremeni) dom. Sljedećega dana pokušat ću ponovno: u pola pet, pola sedam i deset sati.

Boris B. Hrovat