E, moj dum Marine...

E, moj dum Marine...

Od četiri predstave Dunda Maroja, od kojih su sve bile gostovanja, a ni jedna u produkciji Ljetnih igara, ponuđen nam je uvid u dvije hrvatske predstave i u dvije inozemne, pa se tim omjerom dobila i sretna kombinacija suvremenih mogućnosti uprizorenja Držićeva reprezentativnog djela. No, osim izvrsna mađarskog ostvarenja, teško da se može sumarno govoriti o nekim inovacijama, odnosno uopće dobrim predstavama. To se nažalost ponajviše odnosi na hrvatski dio gostovanja, dok je makedonski Dundo u nekim segmentima bio prilično prihvatljiv. Naći neku inovacijsku poveznicu novijih, a i međunarodnih čitanja, moglo bi se, izuzev one u produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta iz Zagreba, u trima predstavama, pogotovo zanimljivu u aktiviranju i radikalnijoj uporabi izvrsna i svekoliko inspirativna prvog prologa komediji, onoga Dugog Nosa. Svaka je predstava posve drukčija, i kvalitetom i osnovnom idejom režijskoga koncepta, no zapažamo da je predložak bio nadasve zanimljiv, blizak i razumljiv stranim redateljima, dok su hrvatske produkcije ostale ili na razini potpuno nepovezanog i neuspjelog, kao ona HNK iz Varaždina u režiji gosta redatelja Vasilija Senjina, ili tek pokušaj provođenja ideje koja u predlošku Dunda Maroja nije našla prikladan oslonac, u slučaju režije Ozrena Prohića i izvedbe stožerne nacionalne kazališne kuće. Njegovo transponiranje scenskog prostora u felinijevski Rim pedesetih godina prošloga stoljeća, s našijencima kao bjeguncima iz domaće dubrovačke stege u novonastali potrošački raj, odlikuje se nekim zanimljivim idejama, no bitno mimoilazi životnost, suvremenost i osnovno obilježje Držićeve komedije – iznošenje životnog optimizma britkim i bespoštednim razotkrivanjem i prikazivanjem njegovih negativnijih strana. Pogotovo se to odnosi na sliku Grada u svakoj od njegovih komedija, kao i u ovoj gdje je Rim zapravo Dubrovnik, pa onda, u ambijentalnoj verziji Gundulićeve poljane, felinijevski besmisao potrošačkog vremena i upitan kraj razotkrivanja Laurina identiteta djeluju neuspjelije i promašenije od zatvorene scene zagrebačke kazališne kutije. Na to se nadovezuje i podjela i gluma, uopće cjelina predstave, o kojoj je najrječitije progovorila dubrovačka publika, polupraznim gledalištem nakon prvoga dijela izvedbe.

O premijerno izvedenu uratku Vasilija Senjina teško je i započeti, jer osnovna se ideja vrlo teško nazire, a još manje prenosi makar i neinovativnu viziju djela. Čini se, zaista, da se neopravdanošću, nepotrebnošću i posvemašnjom nejasnoćom, odnosno izostankom smisla redateljsko-dramaturških zahvata, uništava tkivo vrlo kvalitetne komedije, čiji žanr ne ograničava mnogobrojne mogućnosti interpretacije. Tom izazovu Vasilij Senjin ne samo da nije odgovorio nego je – uz rijetke domišljate režijske intervencije, poput one primjene elemenata prologa Dugog Nosa tijekom komedije, na rimskim ulicama, ili uvođenja problematike odnosa oca i sina, Mara i Maroja, i nekih sretnijih rješenja glazbene dramaturgije – naslagao niz nepovezanih ideja i slika koje zaista, kada se sve zbroji, ne govore ni o čemu. Tomu se pridružuje njegova vlastita scenografija, koja s predstavom ima veze samo po posvemašnjem estetskom besmislu i pokušaju, valjda namjernu, doticanja dna. Što uostalom reći o predstavi koja je poništila predložak, a rijetke dobre glumce, kao primjerice Sretena Mokrovića u naslovnoj ulozi Dunda Maroja, pretvorila u karikaturu iz koje nitko ne bi mogao stvoriti ulogu.

Pitanja podjele, dakle režije, zatim glume, govora i jezika, jer igrali su Dunda u izvorniku, također su vrlo problematična, pa o upletanju vrsnoga Držićeva teksta u tu neuspjelu tvorevinu možemo zaključiti samo: margaritas ante porcos.

Bliskost tekstu, tematici i općeljudskim motivima pokazala je, mladenačkom svježinom i neopterećenošću vlastitim konceptom, Dragana Miloševska, redateljica makedonske predstave. Osuvremenjeno renesansno ruho, ujedinivši odlike razdoblja nastanka i današnjice, iznijelo je u prvi plan motor radnje mnogih Držićevih tekstova – dukate, i njihovu svevremensku moć, ali i uokvirenom kompozicijom naglasila početak i kraj motivima iz prologa Dugog Nosa, prikazavši sve aktere radnje kao stanovnike Velicijeh Indija, odnosno Negromantova lica. Univerzalna tematika i poentiranje nekih utopističkih, poetskih elemenata (bijela figura koja na kraju govori dijelove prologa) bili su u nerazmjeru s podvajanjem uloga Pometa, Popive i Petrunjele, čak i kao variranje smisla pojma nahvao, pa se ta zamjerka bitno kosila s predstavom koja se istinski pozabavila, iako ne posve slojevito, tekstom Dunda Maroja, a tom je ansamblu, pretpostavljamo, bio potpuno nov i nepoznat. Za razliku od hrvatskih glumaca u gostovanju (Branimir Vidić, Petra Sanader, Andrej Dojkić), makedonski je dio ansambla zadovoljio, s nekim vrlo dobrim ostvarenjima, pa predstava ostaje zanimljiv, mladenački Dundo koji se držao čitanja dramskoga teksta, nije odveć radikalno zadirao u predložak, a udvostručavanja navedenih likova zaista se čine naknadno dodanima u redateljski koncept.

Sretan se trenutak, odnosno sretno otkriće, dogodio i ansamblu kazališta iz Debrecena i redatelju Attili Wydnyanskom, čiji su interes i razumijevanje komedije pokazali i mnoštvo mogućnosti slojevita čitanja, što na hrvatskim pozornicama još nismo vidjeli, pa se tako ovaj Dundo ubraja ne samo u uspjele postave Držića nego i među bolje predstave što su u posljednje vrijeme gostovale ili se uprizorile u domaćim kazalištima.

Cijeli se Dundo Maroje, dakle, događa u Rimu, na vrlo zanimljivoj scenografskoj pozadini, najavljen Negromantovim prologom i većinom u filmskoj maniri, s produženim prizorima i asocijacijama, gdjekad i citatima, na antologijska djela od Fellinija do Scorsesea. Takva se režija oslanja na scenografiju koja u osnovnom rotacijskom polju donosi kolo sreće, rulet, stalnu prevrtljivu igru Fortune koja gospodari događajima i sudbinama našijenaca na rimskoj pozornici, a uokvirena je djelomičnim obrisom Koloseuma, izvana prikazanim kao velika ružičasta torta, dok je iznutra oslikan boj ljudi nazbilj i ljudi nahvao, s utopijskim obrisima mjesta dalekih Indija u pozadini. Sav je taj inventar pastiš u estetsko-vizualnom smislu, što je svakako namjera scenografa odnosno redatelja, pa tako sam prostor trga i Laurine kuće, odnosno rimskih ulica, djeluje možda estetski šokantno u prvi mah, no primjereno slijedu scenskih događanja. Predstava slijedi fabulativnu nit komedije, izdvajajući kao nositelje radnje Pometa i Petrunjelu, što je i sasvim točno u dramaturškom smislu. Po važnosti, efektnosti i zastupljenosti slijede ih Laura – u paru s Petrunjelom, podcrtana uvijek novim kostimom i nekim glazbenim isječkom, te Popiva, Tripčeta, Sadi, s nešto manjom učestalošću pojavljivanja Dunda Maroja i Bokčila, te svi preostali likovi. Duhovitost pojedinih scena bilo bi teško u kraćem opsegu opisati, pa recimo samo okvirno da su svi likovi oživljeni i smješteni u popularno-kulturne obrise dvadesetoga stoljeća, referiranjem na filmove, medijske osobe i ponajviše glazbu, koja je doista vrlo bitno sredstvo karakterizacije i uvođenja pojedinih likova, pa i lajtmotiv u prvom dijelu predstave, pri pojavljivanju Petrunjele i Laure. Tako sam opseg trajanja i ne čudi, s obzirom da se svakom liku pridružuje i nova scenska karakterizacija i izvedbena priča; svakako je dojmljiva činjenica da tri i pol sata na sceni gledamo gotovo filmska zbivanja, aktualna i dinamična, a u njima, kao tragove, a opet u cijelosti prisutne, pronalazimo poznate likove i zaplete, u potpuno novom, a tako uvjerljivu izdanju. Svakako valja izdvojiti izvrstan glumački ansambl, predvođen Pometom, Petrunjelom i Laurom, te scenografa i kostimografa bez čijega prinosa ta na trenutke neobično promišljena i maštovita scenska igra ne bi mogla biti u potpunosti izražena.

Dubrovačke ljetne igre, najavivši prostor jedinstvene držićijade u obljetničkoj sezoni, izborom predstava Dunda Maroja pokazale su nažalost koliko je slab odaziv domaćih kazalištaraca na izazov postavljanja ponajbolje Držićeve komedije, dok su nas mađarski kolege ugodno iznenadili. Njihova je predstava doslovno zabljesnula u moru nekvalitete, pa su nas tako po tko zna koji put stranci poučili kako nismo svjesni vrijednosti ni potencijala vlastite dramske baštine, koja ponajprije živi na pozornici.

Petra Jelača