Davnost u zrcalu sadašnjosti

Davnost u zrcalu sadašnjosti

Glasi iz planina, predstava Renea Medvešeka, premijerno izvedena 27. srpnja na Dubrovačkim ljetnim igrama, dokazala je opet Medvešekovu kreativnost i njegovo transcendentalno promišljanje kazališta. Potvrdila se tako još jednom njegova kreativnost, njegov osjećaj za stare teme pročitane na suvremen način, na ono što je u preuzetnom suvremenom shvaćanju teatra zanemareno i namjerno stavljeno u stranu, ili što pretenciozni i agresivni rukavci suvremenoga teatra često imenuju kao anakrono, zaostalo i teatru nezanimljivo. Koncepti koji suvremeni teatar sve više svode na incidentnost unutar društvenog nikako ne mogu pristati na to da u teatru postoji išta do provokacije i reakcije na provokaciju.

Za razliku od takva poimanja teatra Medvešek je znatno dublji, smisleniji, zabrinutiji za stvarnost koju živimo. Njega zanima ono što je ispod društvene svakodnevnosti, ispod svega onoga što najčešće slijedi trendove, a ne arhetipsko, ono što teatru osigurava trajnost.

Spojivši dva naša renesansna pisca, suvremenike Petra Zoranića i Marina Držića, Zoranićev roman Planine i Držićevu pastoralu Tirenu, dramaturg i redatelj Medvešek proputovao je hrvatskim pastoralno-mitskim i suvremenim prostorima. Ispričao je priču »o ljubavi, njenom poimanju te višeslojan pogled na čovjekovo biće« koje se bori s tjelesnim, ali i duhovnim pitanjima vremena, »što je aktualno i danas«.

Priča predstave je obična, prati život, snove pastira Zorana (Zoranića) koji vođen Držićevom Tirenom, tom pastoralom, prolazi kušnje znatiželjna i zaljubljena mlada čovjeka. Zoran ponesen ljubavnim žarom traži voljenu vilenicu i »na svom putu susreće mnoga mitska i ovozemaljska bića, ljude duha, koji mu pomažu da kroz stvaralaštvo, u pjesmi i plesu utopi svoju čežnju«.

Glasima iz planina Medvešek suvereno iščitava svoje vrijeme, njegove poruke i metafore i to uobličava u kazališni izričaj razumljiv jednako teatarskim znalcima i onima koji u teatru traže zrcalo stvarnosti, njezinu površnost. On je u nutrini problema, rastvara mu bit, te njegove finese pretače u kazališni jezik prepun nijansi, simbola, teatarskih znakova, ali i oporih poruka koje upozoravaju da postoji sloboda duha za koju se valja boriti jer će se ukazati i rastvoriti u svoj svojoj raskoši koja će otkriti sve ono što je često i nesvjesno zapreteno. Dakle, Medvešek se uvijek hvata ukoštac s površnostima života i u tim površnostima, od onoga što one preziru i odbacuju, traži i nalazi najdublji smisao, ono zbog čega se čovjek razlikuje od svih drugih živih bića – nalazi nadu.

Glasi iz planina putem drevnih rituala, magije, plesa, glazbe, simbola i teatarskih znakova pred gledateljem rastvaraju svijet pastorale i mita o vilama, pokazuju zlo i dobro, ljubav i ljubavnu zabludu, lijepo i ružno, zanos i otrežnjenje od zanosa, mire u čovjeku ono što mu se često čini nepomirljivim. Ta predstava živi od detalja, ali tim detaljima jasno govori o čovjekovu spoznati i biti, a ne samo o čovjekovu živjeti, otkriva dubinu duhovnosti i šalje jasnu poruku o bijedi hedonističkoga.

U realizaciji predstave uz dramaturga i redatelja Medvešeka najveće zasluge ima glumačka igra, glumci, koji inače u svakoj njegovoj predstavi imaju stožerno mjesto. Jednako ga ima Jadranka Đokić (hirovita i zavodljiva Tirena) i Zoran Pribičević (zbunjeni i naivni Zoran), i Milivoj Beader (satir koji reži, urla i tuče), i Frane Mašković (koji vilu traži u vjedru vode) i Jasmin Telalović, Rajko Bundalo, Doris Šarić-Kukuljica i svi ostali, među kojima su većina studenti druge godine glume.

U toj predstavi glumci se jednostavno igraju i u toj igri pokazuju najtanahnije kutke svoje kreativnosti i zajedništva. Svi odreda dišu jednim dahom, gledaju jednim očima, pate jednom dušom, tuguju jednom tugom, vole jednim srcem, pjevaju jednim glasom… Ali i u svemu tome vidimo, čujemo, prepoznajemo, otkrivamo svakoga pojedinačno. Zajedništvo i osobnost stapaju se u jednu sliku i oglašavaju jednom skladnom simfonijom. Glumačka prisutnost na sceni ni u jednom trenutku ne osjeća se kao višak ili smetnja, nego naprotiv, i kada šute oni su duboko u nutrini glavne radnje, glavne situacije, u svakom liku. Ono što se često čini nemogućim glumcima u Medvešekovim predstavama postaje jednostavno, lagano, osmišljeno i uklopljeno u bit predstave. Medvešek čuje i vidi, valjda i stoga jer je glumac, onu nutrinu glumca koja je često vidljiva samo njima samima i odatle izvlači najbolje. Vjerojatno je i u tome jedna od tajni njegova teatra.

Glazba Mojmira Novakovića u izvođenju skupine Krijesa i u ovoj, kao i svakoj Medvešekovoj predstavi, posebna je, iznimna vrijednost. Svaki ton, svaki glas, svaka sekvenca, svaki napjev upotpunjavao je glumačku igru, upućivao je na sve ono što je glumačkim glasom bilo nemoguće izreći. Glazba je stizala u najdublje dubine ritualnoga i odatle se vraćala s onom bitnom, jedino točnom porukom koja se harmonično stapala s pokretom, govorom, slikom, scenom i predstavom.

Obol u svakom pogledu kreativnoj i veoma uspjeloj predstavi dali su koreograf narodnih plesova Vido Bagur, suradnica za pjevanje Kristina Bjelopavlović, suradnica za pokret Sonja Pregrad, kostimografkinja Doris Kristić i scenografkinja Tanja Lacko.

Andrija Tunjić