Životi u leru

Životi u leru

Renata Valentić, Možeš malo glasnije? Meandar, Zagreb, 2007.

Četiri godine nakon druge poetske zbirke Renata Valentić (1965), jedna od najzanimljivijih pjesnikinja devedesetih, prošle se godine javila prvom zbirkom priča. Knjiga nosi naslov Možeš malo glasnije?, a kratke se priče u njoj sakupljene tematikom, ali i ugođajem, skladno nadovezuju na autoričinu poeziju, posebice onu iz zbirke Slike odlaze.

Možeš malo glasnije? konceptualno je zaokružena knjiga sastavljena od četrnaest priča (duljine od tri do trinaest stranica) većinom ispripovijedanih iz pozicije prvoga lica jednine, s naratoricom koja je ujedno glavni lik – uz iznimku jedne priče gdje je pripovjedač muškarac, ali je lik žene i dalje u prvom tematskom planu (priča Nemaš se čega bojati) i naslovne priče u kojoj se izmjenuju tri naratora. U svim je pričama riječ o subjektiviziranoj prozi koja putem isječaka života posreduje intimnu geografiju svakodnevlja usredotočujući se na pojedinosti i situacije koje zrcale život u množini iskušenja, frustracija i nesigurnosti. Priče su to bez efektnih završetaka, ali uvijek fino zaokružene, čak i kada završavaju otvoreno, čime se sugerira nedovršenost situacije i osjećaj neodlučnosti, odnosno svojevrstan životni status quo žena nezadovoljnih stanjima u kojima se nalaze, ali nespremnih da se trgnu i pokušaju nešto promijeniti. Priče smještene u grad stvarnosno su određene, no autorica izbjegava društvenu kritičnost i detaljniju društveno-socijalnu ili političku kontekstualizaciju, a usredotočava se na emocionalnu zbilju protagonista, strukturirajući zbirku prema načelu kronologije životnoga ciklusa, na način da svaka priča posreduje iskustveni isječak jedne životne etape (od djetinjstva i srednjoškolskoga doba, preko bračnih dana i roditeljstva sve do tzv. treće dobi).

Kratke priče Renate Valentić obilježuje stilski ogoljeno, jednostavno i funkcionalno linearno pripovijedanje, lišeno ukrašavanja i korištenja uslugama raznih književnih pomagala (izuzmemo li eliptičnu naraciju u priči Lekcija prva, te pojedine rijetke i vrlo kratke reminiscencijske digresije u nekim pričama), a autorica redovito bez oklijevanja izravno kreće u središte zbivanja (in media res) nastojeći maksimalizirati dojam autentičnosti iskustava temeljenih na nezadovoljstvu i frustraciji. U njezinu je najvećem interesu dočaravanje atmosfere kao odraza raspoloženja junakinja, koja su pak rezultat fabularnih, odnosno životnih situacija u kojima ih zatječemo. Priče većinom tematiziraju samospoznajnost ostvarenu u odnosima s drugima, pri čemu oni redovito posljeduju zbunjenošću, razočaranjem, deziluzijom i uznemirenošću. Komunikacija s partnerom obično je površna, lišena izrazitije bliskosti – štoviše, često je riječ o zatomljivanju nesklonosti i netrpeljivosti – a ni odnos prema samu sebi ne zadovoljava, jer junakinje vlastito tijelo osjećaju ili kao amorfnu masu (priča Debela) ili pak kao praznu kutiju (priča Odletjet ću), a jedino u čemu su iznadprosječne osjećaj je potištenosti i bezvoljnosti, ili pak vrlo visok stupanj samozavaravanja. Narušeno samopouzdanje i nesigurnost pojedine junakinje vješto prikrivaju, primjerice žena iz priče Djetetova mati, koja se mazohističkom požrtvovnošću i upornošću posvećuje vlastitom djetetu kako bi u roditeljskoj ulozi pronašla spasonosno životno, ali i identitetno sidrište (što je i naslovom priče jasno naznačeno). Premda prostorna ograničenost autoricu lišava mogućnosti izraženije individualizacije pa su junakinje uglavnom svedene na simbol – uz dojam da je, iako se mijenjaju dob i obličja, neprestano riječ o jednoj te istoj osobi – to svoju svrsishodnost pronalazi u činjenici dojmljivo provedene konceptualne i tematske zaokruženosti rukopisa.

Poput fotografija koje se rugaju našoj sadašnjosti zureći u nas nepromjenjivim sjajem naše mlađahne prošlosti, tako i autorica redovito izabire situacije koje odražavaju frustracije neispunjenih želja, neostvarenih snova ili života žuđena, ali nedosegnuta, a svaka je priča tek dionica na putu čiji je cilj u naratoričinu retoričkom pitanju upućenu samoj sebi – »Kako sam se dovela u ovakvo stanje?« ili »Zar sam to stvarno ja?«. Iako je takvo pitanje obično otponac ka pokušaju promjene, ovdje to nije slučaj, jer junakinje Renate Valentić ipak radije izabiru status quo i nastavljaju živjeti u leru, životareći i dalje svoje depresivne, jednolične svakodnevice. No, premda se knjiga pokazuje proznom nadogradnjom odnosno nadopisivanjem pojedinih poetskih cjelina iz autoričine pjesničke zbirke Slike odlaze – gdje se Valentićeva također bavila slabim subjektima zarobljenima u položaju poniznosti, pasivnosti i nezadovoljstva, ali bez snage i odlučnosti da nešto poduzmu i dokinu življenje u neostvarenosti – knjiga Možeš malo glasnije? ne ostavlja dojam uratka pjesnikinje koja vježba pisati prozu, niti je riječ o pukom sabiranju rasutoga proznog tereta, nego o vrlo solidnu, promišljenu, zaokruženu i dorađenu rukopisu, očigledna – ali ne plakatna i glasna nego suptilna – feminističkog i aktivističkog impulsa, metaforički naznačena i u samu naslovu zbirke.

Božidar Alajbegović

Ulomak iz knjige

Na stoliću, pored čaše, nekoliko blistera praškastih tabletica. Okrećem se na bok i pružam ruku prema čaši, zadržim trenutak čašu u rukama, a onda nesuvisli trzaj i gubim ravnotežu. Voda se izlijeva po pamučnoj majici, a tijelo se pretvara u lokvu. Ali ta lokva neće ispariti, neće se pretvoriti u oblake, niti će vlaga pasti, jednog dana, ponovo na zemlju, kao kiša, primjerice. Istina je da nisam dio nikakvog kruga, tako barem ne osjećam, niti sam puzzle, niti titram u ciklusu početka i svršetka, rođenja i smrti. Ništa od toga, ustvari. Osjetite ljubav i svjetlost kako vas preplavljuju, samo to, čujem Alov glas koji ponavlja čarobnu mantru. Ne osjećam ljubav ni svjetlost ni mir, ni bijes, sram i strah, ništa, ustvari. Ne osjećam ništa. Poput prazne kutije u praznoj sobi praznog svemira. Pouzdan znak da je došlo vrijeme za konačni oproštaj, da zatvorim oči i odlepršam.