Zapostavljeni domaći autori

Zapostavljeni domaći autori

Na kraju svake kazališne sezone kritičara očekuje nezahvalna zadaća rekapitulacije, po ovoj ili onoj osnovi. I ta je zadaća sve teža, jer repertoar hrvatskih (dramskih) kazališta pokazuje (s rijetkim iznimkama) sve manje sustavnosti i smislenosti, tragova one poveznice koja se nekoć nazivala koncepcijom, a sve više boluje od – za umjetnost pogubnih – fenomena kao što su pomodnost ili trend (želja da se uključimo, kao provincijalni zečevi, u veliki vlak što ga vode europski teatarski i parateatarski vukovi), redateljski asortiman (svaki poznatiji redatelj stalno nudi nekoliko, uvijek istih, naslova), a naposljetku tu je i čista, banalna proizvoljnost (ljepše bi zvučala inačica voluntarizam) ili čak slučajnost. Ne treba zaboraviti ni (obično nekom frazom prekriven) financijski moment: mnoga će kazališta prije posegnuti za osrednjim dramoletom s dvama likovima negoli za remek-djelom koje traži angažman cijeloga ansambla, čak možda i gostiju.

Kad je sve to promatraču itekako poznato, neizbježan je osjećaj uzaludnosti svakoga kritičkog razmatranja teatra kakav poznajemo danas: on neće promijeniti svoju praksu, ne shvaća što u njoj ne valja, ne vidi zašto bi je uopće mijenjao i ne želi je promijeniti. A ta praksa počiva na sad već solidnim temeljima – nedostatka uvida, viška konformizma, slabosti (i marginalizacije) struke, ali zato jačanja osobne moći onih koji su konkretne teatre pretvorili u svoje feude. Sve to valja smjestiti u neveseli kontekst svenazočna konzumizma i neoliberalnoga globalizma, koji teatar svrstava u skupu i preživjelu zabavu što ne donosi dobit (jedino mjerilo svega), ali je još neko vrijeme moramo zadržati.

Kad pomislimo da je nekoć nacionalni identitet, tako reći, počivao na kazalištu, da su premijere bile kulturni i društveni događaji takvih razmjera da su se zbog njih priređivale demonstracije i održavali sudski procesi, naposljetku, da je teatar bio stožerno mjesto, logično okupljalište umjetnika svake vrste… jasno nam je da se ta vremena ne mogu vratiti.

Teatarski štogodizam

U strogo određenu aspektu, i bolje: teatar je danas neosporno slobodniji – samo što ne zna kako bi svoju slobodu upotrijebio. U svim ostalim aspektima, gore, znatno gore: površnost, komercijalizam i ona pojava koju Talijani odličnim terminom nazivaju qualunquismo (recimo: štogodizam, tkogodizam) općenito danas vladaju kazalištem. S druge strane, stvorio se diskretni međunarodni business, koliko je to već moguće s ograničenim novcem kojim kazalište raspolaže: isti ljudi, isti tekstovi, iste ideje cirkuliraju danas stručnim simpozijima, teatarskim pozornicama i preostalim medijskim prostorom (koji se više i ne naziva kulturom, nego show-bizom ili životom i scenom, da ne kažemo svijetom spektakla). Kazališni ravnatelji ili intendanti (kako hoće tradicionalna terminologija) postali su menadžeri: oni svoje teatre vode autokratski, brinući se ponajviše za obnavljanje mandata; sprega financijske, medijske i političke moći nedvojbeno je na djelu – neki, osobito mlađi, i ne vide zašto kazalište ne bi bilo korporacija kao svaka druga, a ne ustanova od javnoga interesa.

A taj javni interes, postoji li doista? Kazališni ljudi često imaju iluzije o važnosti i dosegu svoga posla: predstava je danas jednominutna vijest u televizijskom dnevniku ili marginalna bilješka u novinama. L’uomo qualaunque (običan čovjek) više nema predodžbe o kazalištu, jer su je učinkovito potisnuli svi drugi mediji: čemu kazalište kad postoji internet? Hoće li se društveni sukobi razriješititi ako ih učinkovito prikažemo na sceni? Nekoć je kazalište, kao i književnost, osvješćivalo čovjeka-masu (taj sjajni termin Ortege y Gasseta) te je on barem znao prepoznati suprotne socijalne sile i njihove napetosti, koje uvjetuju njegovu nezavidnu egzistenciju… Danas se kazalište zatvorilo u svoj hermetični ogrtač, i poput kakva kralja Leara plače mrmljajući nerazumljive brojanice. Ili se, poput Pirandellova Henrika IV. ili de Filippova Calogera di Spelte, samo pravi ludim ne bi li što dulje održalo svoj iluzionistički krug? Za društvo je kazalište kuriozitet, gotovo relikt, za kazalište je društvo neprijateljska okolina, od koje se treba ograditi ili je čak nijekati. Takav razvoj situacije također je doveo do današnjega stanja.

Utočište jezika i identiteta

Pa ipak, društveni interes još (srećom) postoji, ili je barem latentan: treba ga tek formulirati u skladu s aktualnim prilikama, ali ne povodeći se u svemu za njima. Primjerice, današnjem je kazalištu nužna država kao mecena ili korektor (i tu se ona može iskupiti za stoljeća cenzorskih škara): njezina sredstva dovode do utjecaja na formiranje takva repertoara koji će manje ovisiti o tržištu (još jednoj svetoj kravi današnjice). Društvo po sebi također ima potrebe za mehanizmom igre, takvom simulacijom stvarnosti koja će raskrinkati svakodnevne manipulacije: književnost i film također obavljaju sličnu funkciju, no kazalište to čini bez posrednika, uspostavljajući onaj izravni kontakt koji nedostaje suvremenom duboko otuđenu svijetu. Konačno, društvena zajednica sigurno ima potrebe potvrditi svoj kulturni kontinuitet u vremenu – reinterpretacijom klasika, i njegovanjem jezika, kojemu inače prijete strašna regresija (svođenje na funkcionalni vokabular) i formalna dekadencija (koja ga je već u dobroj mjeri načela).

Tu su i sekundarni interesi, koji u danom trenutku mogu postati primarnima, pogotovo u hrvatskoj situaciji. Globalizam nameće dominaciju ne samo engleskoga jezika (ponajviše u njegovoj američkoj varijanti) nego i svega angloameričkoga – pa tako i scenskoga pisma. I u našim kazalištima prednost imaju tekstovi podrijetlom iz te zone, često na štetu kako domaćih, tako i onih iz zemalja koje se ne mogu nositi s tom supremacijom. U protekloj sezoni ona možda nije bila toliko razvidna, no u svakom slučaju riječ je o trajnu fenomenu koji neće tek tako nestati. Ipak, nikad neće biti dostatno ukazivati na činjenicu da Hrvatska egzistira u srednjoeuropskom i mediteranskom kulturnom i povijesnom ambijentu te da bi prostori jednakomjerno trebali biti zastupljeni i u repertoaru. Realna je pak situacija u tom segmentu upravo porazna: suvremene španjolske i francuske dramaturgije u Hrvatskoj uopće nema, talijanska je marginalno zastupljena, a jednako bi se moglo ustvrditi i za austrijsku i njemačku. (O Portugalu i Grčkoj, također važnim zemljama za kulturni identitet Sredozemlja, suvišno je uopće trošiti riječi.) Zagrebački HNK prikazao je jedan kontroverzni Park Botha Straussa sred konvencionalnih klasika (Shakespearea, Brechta i O’Neilla), Komedija revidirana i adaptirana Schnitzlera, Gavella Gozzijevu Turandot u jednoj radikalnoj redateljskoj verziji, koja je taj antigoldonijanski komad učinila vrlo dalekim od izvornika, ali ga je zato obojila postmodernističko-tranzicijskim (pseudo)artizmom. Jednako tako, kao razmjerno malena zemlja, pozornost bismo trebali posvetiti dramaturgijama drugih jednako tako malenih zemalja. U tom smislu, jedino je ZKM pokazao kakvu-takvu inicijativu, postavivši na scenu (stilski i idejno pomodan) komad norveškoga autora Jana Fossea Noć pjeva pjesme svoje.

Ni domaći autori (pogotovo mladi) nisu prošli baš sjajno: zagrebački HNK nije premijerno izveo, tijekom sezone, nijedno domaće dramsko djelo, Gavella je slijedila njegovim tragom, dok se ZKM odlučio za engleski komad Tene Štivičić Krijesnice (uz već poznatu Medvešekovu osebujnu poetiku u komadu Vrata do te ponešto nespretnu scensku adaptaciju klasika za djecu kakav je Kušan), Komedija se odlučila za sigurno-nesigurnu revitalizaciju Brešanove Svečane večere u pogrebnom poduzeću: iako je Brešan autor nedvojbene duhovitosti, njegova su djela toliko ukorijenjena u prilike, mentalitet i ambijent sada već davno prošla vremena (svijet se, naime, danas brzo mijenja), da je svaki takav pothvat prava pustolovina (dvojbena ishoda).

Na kraju, zaključak se nameće sam od sebe: tržišnim rječnikom rečeno (tako se danas govori), hrvatska bi kazališta hitno trebala obnoviti i ojačati svoju ponudu. Ponajprije novim domaćim dramskim djelima (a takva postoje, svjedoči, primjerice, Nagrada Marin Držić), a onda i okretanjem prema zapostavljenim europskim (pa i neeuropskim, recimo južnoameričkim, karipskim i afričkim) dramaturgijama. Istočna Europa (danas samo zemljopisna) za nas je također bitan rezervoar: o tranziciji ondje postoje komadi koji bolno dotiču i našu svakodnevicu. Važno je napustiti kolotečinu, pomodnost, trend, liniju manjeg otpora. Za kazalište, možda, bitka još nije izgubljena.

Boris B. Hrovat