Zagrebački ciklus

Zagrebački ciklus

Pohvala žutom cvijetku pri dnu Gundulićeve ulice u Zagrebu

Idem niz Gundulićevu prema Botaničkom vrtu

u sredini smo listopada i ovdje usred Zagreba

gdje raskošna oaza širi stabla prepuna žutozlatna lišća

Pogled mi učas s te jesenje blagodati u gustom blještilu

Sunca i obilju očaravajuće slike u divoti krošnje

visokoga drva i svjetlostima toga jedinstvena Vrta

pade na hlad uz kuće – da ne ugazim u pseći smotuljak

jer zagrebački pločnici slični su onima pariškim

zapravo otvoreni nužnici ovdašnjim kućnim ljubimcima

I doista »pseći brabonjek« no ne na »bogečkem grebu«

nego u tanku procjepu između pločnika i zida

a tu je i poneka sitna travka terputec čičak što li je već

Ali gle – i žut cvijetak malen ali snažno sjajan

boje staroga zlata – zamalo izmiče stopalima prolaznika

jedva vidljiv – svejedno cvjeta puninom otvorenih latica

Zastajem – nitko nego ja – svi su u žurbi zaobilaze me

dok sam opčinjen njegovom ljepotom i skladom

jer promotri li se bolje – vrhunski je oblikovan

Možda i skladnije još od goleme krošnje tamo iza kuća

premda je jedva vidan tako sićušan u pukotini uza zid

u društvu s prašinom i otpacima i psećim izmetom

Cvate on usuprot svemu tome oko sebe dvaput manji

od nokta maloga mi prsta – s pet živahnih latica krepke

žute – sjajnije od one tamo osunčane u stablima

Ti si valjda neka vrsta djeteline – kažem mu – ali koja

prirodoslovci svakako znaju – učilište im je tu iza ugla

međutim – tko da se obazre na nj u sivoj pustoši asfalta

Usuprot svemu tome i svu jadu oko sebe – posve sâm

ma koliko neznatan – živahno je rascvjetan premda se

moguće nikada neće naći još netko da stane i pogleda ga

Ali i ne cvjeta on zbog toga – nego jer je sebi jedini

mora biti jer jest – kao što i sve drugo cvijeće jest

negdje u nerazumljivosti i volji Svevišnjeg

Pohvala jesenjoj zraci koja ti osvjetljava dio lica

Tvoje je lice – sve u svemu – moglo ostati i neuočeno

lijepi obrazi žene duga slapa crne kose u Ilici

moguće zamjetni tek pokojemu lovcu na prolaznice

Ali trenutak te učinio jedinstvenom i neponovljivom

jesenja zraka u odbljesku s prozora ukoso uz tvoje usne

s desne strane stvara čudesnu igru sjenâ i sjenčica

»Bože ki si svim odzgára čîn da bude vjekověta«

ta tvoja lijepost svakog djelića sekunde drugačija

na usnicama koje su vlažne i međusobno se obljubljuju

i trepere ti usne u zapodjenutoj igri svjetlilâ i sjenilâ

Tad praviš pokret rukom oči ti sjaje pričaš tko zna što

ne hajući za tu zraku na obrazu ti koja je zaseban svemir

Igra se i s tobom i sama sa sobom kao živahna glazba

protjerava livade s janjadi niz obronke pod kumulusom

a okolne ovdašnje kuće odjednom su u veselu kolu

Kolikih li obilja oblika u zračicama oko ruba tvoje usne

reljefčića i sitnih svanuća koja ubrzavaju prolaznost

jagodica ti je učas bljesak blještavila vrhunski naslikan

Sve što živi i sjaji u toj zraci sve je čudovito umijeće

ostvariva suzviježđa koji se izmjenjuju u radostima

svjetla-tame igre-zbilje u malom a velikom ovom sada

Jesen je svakako već uvelike i tvoja i moja

ne umišljam vječnost od trenutka jedne jedine zrake

samo uživam u obilju i u svjetlosti u daru gospodnjem

u tome časovitu čudu s kojim odhajam smješkajući se

Odlazim niz Ilicu prolazim – zraka se premješta Sunce zalazi

ti izlaziš prema meni sjajeći dobrom gestom

i osmijehom koji mi je i Sunce i beskraj

Onu zraku obnavljam u sjećanju umnožavajući ushite

Pohvala zagrebačkoj magli

Zato što je u njoj sve blaže i prisnije i pomalo nejasno

pa i obrisi donjogradskih palača koje je izjelo vrijeme

dolaze iz sna neke daleke prošlosti a sve je ipak sada

Ali nema stvarnosti nego je i ona magla i nejasnoća

i sve je moguće samo san a u njemu mnogobrojni pričini

zamišljaji gdje je sve ili već prošlo ili još nije bilo

Goleme kuće – pomične i nepomične i klizeća svjetla

i sve – mekano je kao rano djetinjstvo iz podvodne slike

prije rođenja u divoti ljuljanja s maminim korakom

To prenatalno sjećanje do u beskraj posvuda crta maglu

koja je niz valove zavičajnih brdašaca odveslala nekamo

ali i ovamo – sve je tu i svakoga je još moguće očekivati

Uostalom ionako je to sve tek pripovijest koja se bogati

detaljima no u magli svi su se učinili finima odnekud su

ne znamo puno o njima naslućujemo a slutnja nas junači

I to europsko također je naslućeno ali posvuda je uokolo

boje su melodične no sve su se preodjenule u maglu

zgusnuti anđeo pjeva sporim pokretima također u slutnji

Nigdje ovdje nije moguća nikakva nametljiva kričavost

balet je samo časak zanijemio a onda se oslobodio viče

no magla spaja nebo i podzemlje i nas u kriku bez glasa

Stoga baš jer je bezglasan krik u magli plaši već rođene

dok plesači i plesačice brzo promiču među krošnjama

možda je doista još prerano za ikakvo razaznavanje

Ja sam propustan i sâm no magla me krijepi odasvud

nastojim se stilski dotjerati ali upitna je boja ne glas

koji je »pobratimstvu lica u svemiru« izniman božji dar

Bog nama međutim daruje maglu samo kad je dobrostiv

no to iznimno darivanje pitanje je hoćemo li znati uzeti

možemo li shvatiti maglu kao sve mogućnosti odjednom

I »dugi jecaji violine ujesen« nisu tek puka mašta

od milijardi jecaja ne čujem ni jednoga ni svoj vlastiti

omamljen i vrlo liričan možda i ne poželim roditi se

Zato i hvalim maglu jer se i nisam rodio sve dok je nje

nego sam tu mnogo odranije i svemu odan odmila

koračam proziran i svakome ponešto kaj god otplešem

i kažem tako kaj god da je – nek je »v megli megleni«

ako je ovo bilo zauvijek – svima bih vam vječno mahao

rukicama nedužnoga pozdravljao vas lepršajući izdaleka

a ipak blizak

ili neka bude baš tako kako i jest

Pohvala papirnatom ubrusu od kojega je moja draga napravila stolnjak

Za kolikim li sam raskošnim stolnjacima blagovao

u zagrebačkim Dvercima pod aristokratskim lusterima

ili čak u Šangaju u diplomatskom okruženju za

okruglim stolovima

Ili na velikim bijelim brodovima u kruženjima

Mediteranom i Atlantikom

ili u raskošnim plovilima na Nilu s pogledom prema

piramidama

bile su to velebne dvorane sa stolnjacima od biranih

tkanina

A na tim su stolnjacima bili svijećnjaci i vino u ledu

obvijeno skupim ubrusima i tanjuri složeni po pravilima

organizirana služenja onih koji nemaju onima koji imaju

među kojima sam bio i ja

Ili u roditeljskom domu na Dan uznesenja sv. križa 14. rujna

kada bi mama na veliku obiteljsku trpezu prostrla

blagdansku bijelu napicu s rubovima u konavoskom

vezu od svile

koju je sama pravila hraneći svilce u rano proljeće

(i ja sam brao mlado lišće s velike murve pred kućom

koja je tada pjevala pravoredima kamena a stolnjaci

spavali u bakinoj škrinji)

Sva ta stolna pokrivala bila su blještava kao svjež snijeg

a na njima vitke čaše za bijelo pa za crveno vino i druge

i cvjetne rukoveti koje su ih činile svečanima i važnima

Ali najljepši su bili baš ubrusi složeni vještim rukama

i oni bijeli na bijelim stolnjacima oblikovani raznoliko

a pod njima ili uza njih srebrne vilice žlice i sliti noževi

Noćas međutim na Silvestrovo moja draga i ja

pripremamo naše malo slavlje »daleko od bjesomučne gomile«

u Domu koji je sada i naš jer u našemu već žive drugi

Imamo i malu bocu pjenušca – petinu litre

koju smo dobili na izlazu iz velike samoposluge »u akciji«

u nekom dobrotvornom lamatanju nekoga od ovdašnjih

krupnih lupeža

Ali na malenom stolu u kutu našega skučena sobička

s dva metal-šperploča stolca uz grijač lijevo od prozora

na koji je moja draga poslagala namirnice i plastične čaše

nemamo nikakva stolnjaka panel-ploča stolića je gola

te moja uzdanica začuđujućom vještinom kao i obično

vadi odnekuda poveći papirnati ubrus – šaren

na njemu je uslikana valjda promidžbena poruka za nešto

ali nevažno je i ne gledamo na to – ona hitro na stoličak

pod jestiva podmeće taj priručni stolnjak – ipak malo

okračao

no sjeda i smješka mi se namigivanjem pokazujući na nj

i ja se njoj smješkam i poljubimo se te kažemo

»Bože blagoslovi jelo koje blagujemo« kao i uvijek

I prekrižimo se te radosno namažemo paštetu na kruh

pa nalijemo mlijeko iz tetrapaka u također plastične čaše

plovili smo i uzbudljivije ali nikada tolike čarobne utihe

– prilazi Arka

Još ako nas noćas ne bude previše probadalo

ni u koljenima ni u križima ni u ramenima ni u kuku

zahvalit ćemo Svevišnjemu na još jednome prelijepome

Božjemu danu

Pohvala jednim lijepim sisama na predstavljanju knjige o hrvatskom romantizmu

Pristojno bi trebalo kazati grudi torzo ili prsa

ali zaboga – ta to su ipak sise i to kakve – prelijepe

ni malene ni preveć velike – antički skladne i uzdignute

Ne kanim ih opisivati ne namjeravam ništa poduzimati

premda u drugim okolnostima ne bih odolio – ne bih

zamišljan vršak jezika na bradavici – ali otklanjam sve

Gledam je kako duboko diše nakon što je odsvirala

romantičarsku skladbu na klaviru – uz prvi red

lijevo – u dvorani punoj uzvanica i uzvanika raznijeh

jer predstavlja se knjiga o hrvatskome romantizmu

Uvaženi pisci i akademici hvale kolegu pisca akademika

mislim neiskreno ali – on iskreno hvali sama sebe

Ona međutim sjedi tamo na rubu prostora odsutna

Čeka da je pozovu odsvirati sljedeću skladbu

diše dubokim udisajima otplovila nekamo u svoj svijet

I obje joj dišu ravnomjerno napinjući se i one

pod laganom nježnom košuljom izazovna otvora

uzorne kao Afroditine ali u drugačijemu položaju

Premjestila se naime od klavira tamo nakraj reda

ta dva kroka jakim bedrima čine je besramno požudnom

gipka je s velikim vlažnim očima kao nastrijeljena srna

»Jur nijedna na svit vila…« ali koliko ih je već negdje

uze ti pogled i ne da mu uzmaka nu gle – Bože spasi

»čîn da bude vjekověta nč daj vrîme da je shara«

Sve znam napamet »do skončánja svega svîta«

ali sve je nenadano prekinuo pljesak autoru a ona iznova

zakorači prema klaviru vrhunski razgoljena a odjevena

Sada je evo u središtu sveprisutne pozornosti

i ova joj je skladba romantičarska nešto vrlo živahno

možda Zajc – prsti joj se utrkuju s tipkama

dok ja iznenada posve isključujem i svirku i svaki zvuk

Uronio sam u posve drugačiju skladbu

ne manje živahnu o štoviše i više i još više i još

Gospodine zašto – mrmljam sebi – zašto smo vječno

i djeca i zaneseni zašto nas mučiš njima uvijek žuđenim

ali blagoslovljene neka su blagoslovljene i ljubljene

Stoga ona i jest svoje antologijske ljepotice – da ih se obljubi –

otkopčane bluze ponijela na prigodni koncert

premda joj za nj uopće nisu bile potrebne

Ali neka – neka ih je dala naslućivati neka hvala joj

Svevišnji Bože – hvala i Tebi jer si ih stvorio

tako bogovske sise

Stijepo Mijović Kočan