Začarani krug bivanja

Začarani krug bivanja

Tako je započelo. U skladu s informatičkim vremenom. Na blogu. A onda su krenuli i komentari s bloga, odreda pozitivni..

Jesu li pohvale bloga krive ili su se priče otele kontroli pa se našle među koricama knjige?! Teško je reći. Uglavnom, knjiga je pred nama s pomalo ironijskim otklonom u naslovu, kao svojevrstan obrat: Kako su nas ukrali Ciganima. Na kraju, trideseta je priča objavljena na romskom: opet neočekivano i nepredvidljivo. Ali – simpatično!

Posebnost je knjige pogovor – priča Julijane Matanović Blogerica s Dunava, priprema za pričanje o Julijani A.

No, vratimo se pričama Julijane Adamović. One su zaista ugodno iznenađenje: moderne, napete, neke egzemplarno kratke, hirovite, a onda opet u dosluhu s tradicijom. Ako ih je još mlađahna autorica (rođ. 1969) napisala, kako piše na koricama knjige, »uz pranje suđa« i bavljenje djecom i »sanjareći«, onda je to, kako bi danas rekli mladi naraštaji – fenomenalno!

No, šalu na stranu: priče Julijane Adamović ozbiljne su i zaslužuju našu pozornost. Kao što se moglo i očekivati, a to i jest jedino što vrijedi u životu: ljubav je u središtu autoričina zanimanja, s prigušenim kvazifeminističkim odmakom koji promišlja i analizira: »Živimo sa strancima. Dajemo jedno drugom zaboravljene riječi, poglede, dodire. Izletimo kradom iz zlatnih krletki… Živimo od prikupljenih i brižno pohranjenih slika«. (Četiri bijele boje)

Kako god autorica motivsko-tematski ispreplela priču, na kraju se sve zavrti oko ljubavi, raznih ljubavi koje variraju od zaljubljeničke (nesvjesne) sreće do bolnih, nepredvidljivih razočaranja koja neočekivano nude i suicidalne izglede: »Nisam se htjela ubiti. Ne, to nikako ne. Samo sam htjela odgovoriti na njegovo pitanje, mirisati po mulju, trstici. Samo sam htjela iz srca iščupati skelarovo vitlo. Zaista se nisam htjela ubiti. Možda sam se greškom previše približila.« (Udahnuti)

Ovo o čemu piše i kako piše Julijana Adamović nije isprazan i samodopadni chat s interneta. Ozbiljna je to tuga bivanja, nenametljivi, utišani protest: Začarani životni krug neprestana odricanja, pritajene patnje i uporne skrbi, a radosti na kapaljku: »Pipam svoje ruke, lice, grudi, bijela, svilena bedra i sigurna sam u svoju spoznaju. Tražila sam se trapavo, dugo i bolno, a onda sam se, na trenutak, prepoznala u očima desetljeće mlađeg od sebe. Toliko sam uzela od njega. Za ostalo nismo znali svladati prepreke.« (Četiri bijele boje)

Dakle, prema tom mirakulu zvanom ljubav autorica se odnosi vrlo pažljivo, respektirajući osjećaje s obiju strana, muške i ženske, ne prelazeći površno iz tradicije u novi način razmišljanja.

U građenju kompozicije poenta je ono što iznenađuje i nudi doživljaj višeslojnosti: »Znala je da je bila velika zabluda ta njezina silna želja i ideja da je ljubav svemoguća, da liječi sve… Neke nikada i nikakva ljubav ne može učiniti zdravima, pa ni Bog, iako se trudila silno vjerovati u njegove čudotvorne moći.« (Istine)

Posebnu pozornost privukla je i priča Duša u nosu, spoj tradicionalnoga dobrog pisma (ne tzv. ženskog /pisma!/ s elementima nadnaravnog, fantastičnog: »Od kako smo Velju pokopali ne prođe dana, a da ne pomislim kako je teška istina da čovjek može ostati živ, a ipak dušu ispustiti… Svako toliko prste primaknem nosu i polako komadić duše probam otrgnuti. Uzalud. Ni utisnuti, ni iščupati više se ništa ne može. Duša sama zna kad i zbog čega tako treba biti.« (Duša u nosu)

Usprkos svemu, naša blogerica iz Bačke (koja živi u Vukovaru!) i dalje piše. »Čudno piše… kažu ljudi. A mogla je imati sve!« (Previđanja)

I ima sve! To svjedoči i ova knjiga.

Ljerka Car Matutinović