Više na slici nego u tonu

Više na slici nego u tonu

Nekoć strašan glas frontmana grupe Laibach na posljednjem je koncertu u riječkoj tvornici Torpedo bio ublažen slojevitim zvukom dva sintesajzera i lošim razglasom, koji je bez prave profiliranosti zvučne slike tupom galamom nepotrebno parao uši gledatelja u publici. No to nije razlog da se još jednom podsjetimo na nekoć kontroverznu grupu koja je s ovih prostora imala najveći prodor u svijet.

»Mi smo fašisti točno onoliko koliko je Hitler bio slikar!« riječi su kojima se frontman grupe Laibach Milan Fras nekoć branio pred optužbama koje su od nastanka pratile njihovu angažiranu konceptualnu umjetnost. Uporaba vojničkih odora i totalitaristička ikonografija, kao i obrade poznatih pop-pjesama u militantnom izdanju, tek su uresi i sastojci za stvaranje skladne mješavine prepoznatljiva stila uz progovaranje o aktualnim društveno-političkim problemima. Grupu iz slovenskog industrijsko-rudarskog gradića Trbovlja već treće desetljeće na sceni predvodi svojim mladolikim stasom i robotiziranim hrapavim glasom iz dubine pakla Milan Fras, a izvan scene glasnogovornik i dizajner svjetla na njihovim koncertima Ivan (Jani) Novak, kojima se u različitim projektima pridružuju novi suradnici. Socrealizam, američki pop-art, britanski imperijalizam i Nazikunst tretiraju kao motive i umjetničke činjenice unutar svojega nasljeđa, jer po njima je »sve što se dogodilo u umjetnosti i kulturi jednako važno«. »Publika na naše koncerte ne dolazi kako bi uživala u nekoj već unaprijed jasnoj spoznaji, nego po novu porciju sirovina za moždanu tjelovježbu«, kaže Novak. U industrijsku dark-gothic-metal-sirovinu s vremenom dodaju primjese techna, popa, etna, neoklasicizma, elektronike i DJ-ritmova, a s povijesnih totalitarizama okreću se problemima novijega svijeta, zapadnjačkom strahu od imigranata s istoka, igrama moći unutar Europske Unije i analogijama između zapadnjačke demokracije i totalitarizma, pri čemu su im na udaru SAD i Velika Britanija.

To su otkrili i na svojem gostovanju u sklopu Riječkih ljetnih noći, u subotu 5. srpnja, u Hali 1 napuštene tvornice Torpedo, koji je bio prigoda za hrvatsku promociju njihova novog DVD-a Volk sa spotovima pjesama s istoimenog albuma iz 2006, uspomenama s turneje i snimkom koncerta u njihovu rodnom Trbovlju. Izveli su program s kojim su posljednje dvije godine u osmicama višestruko obilazili Europu i nekoliko puta gostovali i u Hrvatskoj, a s kojim ove jeseni kreću na američku turneju. U pjesmama nazvanima po nekoć imperijalističkim silama (Germania, America, Anglia, Rossiya, Francia, Italia, Espańa, Ysra’el, Türkiye, Zhonghuá/Kina i Nippon/Japan) među kojima su i Laibachova država bez teritorija i granica NSK, kao i ideologijska zemlja Svih Slavena iz nekadašnje jugoslavenske (poljske) himne, ovdje nazvane Slovania, prozivaju se »grijesi iz prošlosti i sadašnjosti«, uz neke doslovne ili iskrivljene tekstovne i glazbene motive njihovih nacionalnih himni.

Naglasak je uglavnom na ironijski odmak u tekstu, koji se uz militantnu domoljubnu parodiju upućuje nekoj zemlji ili naciji, glavni ga pjevač već prema svojem stilu recitira na njemačkom ili engleskom jeziku, dok u refrenu glazbenu dominaciju preuzima blistav i moćan vokal slovenske jazz pjevačice Jadranke Juras (uz Borisa Benka iz grupe Silence, čiji se glas čuje na matrici) koja pjeva na jeziku izvornika. Ambijent prve tvornice torpeda na svijetu, ispred koje su zahrđali kranovi i građevina lansirne rampe iz tridesetih godina u suton djelovali poput scenografije za futuristički film apokaliptičnog sadržaja, kao da je utjelovio apstraktne simbole grupe, Maljevičev križ i nazubljeni kotač, kojima se u posljednje doba pridružuje i V zavinuta vrha, svojevrstan stilizirano apstraktan prikaz orlovih krila sa zmijom. Taj znak, očito simbol totalitarizma, pojavljivao se na gotovo svim nacionalnim zastavama, na dva velika zaslona u pozadini scene – popratnom video materijalu koji su izradili članovi projekta Dekaos i Laibachov »kućni« redatelj Sašo Podgoršek. Kako u posljednje vrijeme grupa nastupa u prostorima u kojima se sjedi, tako je i ovaj koncert priređen za sjedeći auditorij tvorničke Hale 1, s vrlo klasičnim izmjenama pjesama i pljeska.

Poslovično hladan pristup pjevača Milana Frasa, koji se sam poput ikone ne miče sa središta pozornice i prema statutu NSK nikada ne komunicira s publikom, prenio je hladnoću i na publiku, koju očito ne pale ironizirane sličice o svjetskim silama u glazbenom jeziku kojim se Laibach najviše približio pop-kulturi. »Pop-glazba je za ovce, a mi smo pastiri prerušeni u vukove«, staro je geslo grupe, koja čak i na opremu albuma Volk smješta sliku ovčica na livadi. No, ne nailazi na reakciju, jer se diskurs odveć zadržava na površinskim opće poznatim klišejima, a vjerni pratitelji njihovih priredbi, kako se pokazalo i na ovom riječkom koncertu, ionako više vole čvrst zvuk starijih himni, kao što su Tanz mit Laibach, Alle gegen alle i Das Spiel ist aus, izvedenih u drugom dijelu večeri uz već tradicionalne militantne amazonke na dobošima i činelama. Nažalost, školski je uredan slijed skladbi, prema popisu pjesama na DVD-u Volk, zajedno s elektronskim medleyjem lajbahovskih hitova u završnim titlovima, od početka bio loše ozvučen, pa je iz kaotičnih zvukova dvaju sintesajzera i obilatih bubnjeva Frasov glas s mukom probijao. Sve je ostalo više na slici nego u tonu…

Jana Haluza