Užici promatranja žudnje

Užici promatranja žudnje

Lani su u stranoj selekciji Pule dominirali glazbeni filmovi. Ove godine prevladavaju krimići. Ono najintrigantnije ipak se događalo izvan tog žanra

Filmski festivali danas igraju višeznačne uloge; političke, obrazovne, estetske, promotivne i komunalne. Mutiraju pod utjecajem novih tehnologija i režima slike. Mogu čak intervenirati u početne faze produkcije i sama financiranja filma. Rasadnik su novih trendova koji korespondiraju s različitim žanrovima i tehnikama, uključivši i filmove snimljene mobitelom. No, umjesto da slijede mutacije filmske slike, eksperimentiraju i radikaliziraju programsku koncepciju, programeri koji stoje iza naših obalnih ljetnih festivala više se brinu kako napuniti prostor na kojem se priredba održava. Kad u TV-emisijama u kojima se kultura tradicionalno marginalizira reporteri razgovaraju s umjetničkim direktorima filmskih festivala, svi uglas ponavljaju poput mantre da je dvorana bila ispunjena do posljednjega mjesta i da je posjećenost nadmašila njihova očekivanja kao da se boje da će u protivnom pasti u nemilost države i brojnih sponzora. To što polovica dvorane uopće nije došla uživati u filmu kao da nikoga ne zanima. Dakako, velike festivalske prostore poput pulske Arene najlakše je napuniti Harryjem Potterom ili lezbijskim poljupcem Scarlett Johansson i Penelope Cruz, koji je u posljednjem trenu otkazan zbog distributerskih igara pa će hrvatska premijera Allenova najkomercijalnijega filma Vicky Christina Barcelona morati pričekati neki drugi jesenji termin. Ali i Piazza Grande u Locarnu prima gotovo isti broj publike pa Fredericu Maireu nije palo na pamet da podilazi publici holivudskom komercijalnom produkcijom, nego joj je nudio odvažne i vrlo radikalne filmove.

Takvi su filmovi u Puli getoizirani u Kaštelu. Filmovima koji su dobili zeleno svjetlo za ponoćni program u atraktivnijem prostoru Arene pozabavit ćemo se nekom drugom prigodom jer ih je većina ionako otkupljena, s time da je ove godine paralelni program Europolis–Meridijani odlučio zaigrati na provjerena europska autorska imena (Chabrol, Rohmer, Leigh, braća Dardenne), premda njihov selektor Zlatko Vidačković mahom zadržava koncepciju biranja filmova prema žanrovima. Lani su prevladavali glazbeni filmovi, a ove godine krimići. Ono najintrigantnije ipak se događalo izvan toga žanra. Tako je neuništivi Eric Rohmer (Ljubavi Astreje i Celadona) bio ujedno i najradikalniji, iako se njegova bukolična pastorala naizgled doimala najteatralnijom i najarhaičnijom, pri čemu se do krajnjih mogućih granica koristi androginim potencijalom glavnoga glumca preodjenuvši ga u druidsku svećenicu, što se može tretirati kao pravi queer. Poput Rohmerova Percevala, s kojim dijeli slični povijesni okvir, tako i Ljubavi Astreje i Celadona govore o tome kako literatura odašilje signale junakove mašte iz prošlosti i uspostavlja radikalni kontakt s realnošću koja ju je proizvela. Poput Shakespearove Zimske priče, u kojoj će oživjeti Hermionin kip, tako se i u Rohmerovu filmu događa mirakul junakova povratka u život, pri čemu autor nevjerojatnom jednostavnošću zapravo smješta nevidljivo na površinu vidljivoga. Zato je prijelaz iz smrti u život izveden tako suptilno i graciozno u užicima promatranja žudnje koja pulsira obnaženim mladim tijelima.

Sličnu bukoličnu strategiju prema (mladim) tijelima rabi i belgijski sineast Micha Wald u Kradljivcima konja, čija se senzualna mizanscena doima kao da je autor izvukao iz jezera dvojicu Kubrickovih obnaženih vojnika koji su se prepuštali homoerotskim užicima (šifra: Barry Lyndon) i pretvorio ih u Kozake, uz blagi dodir sablje Scottovih/Conradovih Duelista. Putovanje Volvom iz autorova kratkiša Alice i ja sada zamjenjuje neka druga vrsta konjske snage u ambijentu iskonske šume. Riječ je dakle o tipičnom fizičkom filmu, filmu o tijelima, kozačkom vesternu koji slijedi klasičnu tradiciju muževnih pustolovnih epova, gdje osveta postaje glavni kotač zamašnjak što pokreće radnju.

Iz krimi-segmenta Europolisa valja izdvojiti Chabrolov La Fille coupée en deux u festivalskom katalogu nespretno preveden kao Dvostruka ljubav, iako je riječ o autorovu minornom filmu koji balansira negdje na pola puta između sociologije i studije karaktera. Za moralista Chabrola dualitet psihe i socijalnih rituala donosi kobne posljedice, dok iluzija o oslobađanju buržujskih manira tretira stražnjicu kao posljednju neosvojenu granicu, ali ne zadugo. Nakon odlične Ceremonije, to je autorov povratak omiljenu mu motivu klasne borbe. No kako svaka sekvenca prikazuje ono što treba prikazati, tako mu mizanscena ostaje tek na razini dobra TV-filma. Tu istu borbu elaborira Robert Guediguian reciklažom životne filozofije Robina Hooda: ukradimo bogatima da bismo plijen podijelili siromašnima. Dinamika uvodnih kadrova njegova filma Lady Jane, u kojima trio autorovih glumaca fetiša dijeli krznjake kvartovskoj raji, besprijekorna je. Samo što oni više nisu proleteri iz slikovitog Estaquea. Ili su možda likovi isti, ali su se vremena promijenila.

Dragan Rubeša