Turbofolk iznad svega

Turbofolk iznad svega

Protekla riječka kazališna sezona donijela je nekoliko idejno uzbudljivih projekata, no cjeloviti su i kvalitetni rezultati uglavnom izostali, odnosno – svedeni su na dvije do tri predstave. Vrlo uopćena repertoarna odrednica sezone HNK Ivana pl. Zajca kakvu bi mogao sročiti svaki srednjoškolac – Shakespeare, naš suvremenik – nije, usprkos redateljima koji obećavaju, urodila ni jednom relevantnom predstavom koja bi se mogla svrstati pod često rabljenu sintagmu – suvremena reinterpretacija klasika. Mnogo su važnije predstave nastale posve izvan navedene središnje tematske okosnice sezone: ‘Riva i druxi (Stižu drugovi) Milana Rakovca u dramaturškoj obradi i režiji Laryja Zappie tematizira društveno-politička previranja u Puli i Istri nakon Drugog svjetskog rata, dok je svakako najvažnija ovosezonska riječka predstava – Turbofolk, autorski projekt jednoga od najzanimljivijih mladih redatelja koji autorski promišljaju kazalište Olivera Frljića – realizirana u okviru takozvane male scene Zajc off, a propituje jedan od najaktualnijih društvenih fenomena naših prostora, čineći ono što bi kazalište i trebalo činiti (ali čini tako rijetko) – provocirati i uskovitlavati uglavnom uspavanu nam društvenu svijest. Turbofolk je ogledni primjer kako bi Zajc off trebao funkcionirati i kakvim bi se kazališnim istraživanjima trebao baviti. Frljić fenomenu turbofolka prilazi otvoreno promatrački, ne zauzima strane, ne moralizira, nego traži paradokse što zbunjuju ustaljene obrasce logike. Predstava ne propituje samo fenomen turbofolka, nego i odnos takozvane niske i visoke umjetnosti – na način ready made poetike u kojoj se neprerađeni neumjetnički predmet smješta u kontekst primjeren umjetničkim djelima – glazba i kontekst turbofolka smješteni su u baroknu arkitekturu HNK Ivana pl. Zajca. Osim iznimno promišljena i provedena koncepta predstave, njezina je primordijalna snaga u hrvatskome kazalištu rijetko viđena žestina kolektivne glumačke energije. Bilo je pravo zadovoljstvo i uzbuđenje gledati glumce nacionalnoga kazališta koji su spremni posve se ogoljeti, biti poput otvorene rane, znojni i zadihani, ispljuvani i izljubljeni istovremeno. Oni u predstavu upisuju i svoje poluizmišljene polustvarne biografije, dakle, unose i sebe kao njezine ready-made elemente.

Plodna sezona Laryja Zappije

Spomenuta ‘Riva i druxi Talijanske drame (u suradnji s INK-om iz Pule) ambiciozno je mišljena i solidno ostvarena predstava čija je vrijednost prisutna i izvan kvalitativnih dostignuća sama kazališnog čina (prva suradnja dviju bliskih kazališnih kuća; konačno uprizorenje dugo planirane i u raznim verzijama prisutne adaptacije Rakovčeva unikatnog romana). Iako posve različite i teme i poetike od Turbofolka, predstava ‘Riva i druxi također počiva na zasadima postdramskoga kazališta, zaokupljena je stanjem, a ne zbivanjima, te se koristi fiction/faction-formom. Zappijina je dramaturška obrada, nastala na temelju Rakovčeva romana i drame, nelinearne, otvorene i polifone strukture, koja se očituje u simultanu sabijanju prostora i vremena. Predstava je vrlo dobro postignut spoj između snažnih dramskih i humornih sekvenci te ganutljivih lirskih pasaža i sjetnih prustovskih sjećanja.

Pomalo je ironična činjenica da je najvažnija predstava sezone koja se uklapa u repertoarnu odrednicu HNK Ivana pl. Zajca nastala – izvan toga kazališta. Za jedino je ovosezonsko inovativno i nadahnuto, idejno promišljeno i suvremenom kazališnom poetikom realizirano scensko čitanje Shakespearea zaslužan ponovno redatelj Lary Zappia, koji je Romea (i Giuliettu) postavio u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka, a dosad se već nekoliko puta potvrdio kao pravi majstor u scenskoj reinterpretaciji klasika. Romeo (i Giulietta) iznimno je važna predstava u okvirima cjelokupnoga hrvatskog lutkarskog kazališta, i to iz nekoliko razloga. Kao prvo, u nas se lutkarstvo još tretira na konvencionalan način, koji, između ostaloga, isključuje i lutkarstvo namijenjeno odrasloj publici. Kao drugo, poznata je činjenica da mladi danas baš i ne odlaze u kazalište, a Zappijina je predstava stvarana upravo za njih i vrlo točno pogađa senzibilitet današnjega naraštaja tinejdžera. Priča je spoj romantične melodrame i ironijskoga diskursa karakteristična za vrijeme u kojem živimo, koji Zappia postiže iznimno lucidnim dramaturškim preslagivanjima funkcija dramskih lica.

Zappia je ove sezone u Rijeci bio najzastupljeniji redatelj (ujedno i zaslužan za dvije od tri najkvalitetnije predstave sezone), no njegovo je scensko čitanje Čehovljeva Ujaka Vanje u HKD Teatru ostalo na razini nedorečena pokušaja prilično apstraktnih, a time i neuvjerljivih odnosa među nekima od dramskih likova. U predstavi je Zappia dramaturg nadmašio Zappiju redatelja, osobito drastičnim, vrlo promišljenim kraćenjem teksta na svega sat i petnaest minuta. Netipična podjela nekih uloga dala je naslutiti da je Zappia pri početku rada imao na umu nešto što u rezultatu nije došlo do izražaja – raditi predstavu u kôdu blisku postdramskom teatru (ponovno), gdje se glumac približuje performeru te postaje nositeljem stanja, emocije ili dramske funkcije, dakle, gdje fizičke karakteristike glumca prestaju biti važne u klasičnom, mimetičkom smislu. No, Zappia i glumci nisu uspjeli iznaći tomu primjeren stil glume, pa su neke nove, neočekivane varijacije odnosa među dramskim likovima izostale, a glumački suodnosi djelovali neuvjerljivo, zjapeći u jazu između navedenoga postdramskog izraza i klasičnog psihološkog realizma.

Ne baš uspjele reinterpretacije klasika

Dva najambicioznija projekta Hrvatske drame, oba u režiji poznatih slovenskih redatelja, također su zakazala – Othello u režiji novijeg imena slovenskoga kazališta Diega de Bree, te Ukroćena goropadnica u režiji danas već svojevrsna veterana Vite Taufera. Pohvalno je da je upravo riječko kazalište prvi put u Hrvatskoj angažiralo Diega de Breu, iako rezultat ne zadovoljava. Othello je mišljen kao komorna drama na velikoj sceni, no pun je nesporazuma između htijenja i rezultata: de Breina je namjera bila analitički prodrijeti u dramska lica i odnose, a predstava donosi upravo suprotno – posve pojednostavnjene odnose u kojima su likovi toliko tipizirani da su zapravo svedeni na puke ideje. Usprkos zaista zanimljivim idejama, primjerice ustrajavanju na lakanovskoj žudnji i latentnoj homoseksualnosti između Othella i Jaga koji zrcale jedan drugoga kao da su jedno, te iznimnom de Breinom smislu za vizualni segment kazališta – predstava je ostala na razini lijepih, dekadentnih slika i kazališnih znakova koji nas ostavljaju posve ravnodušnima. Ni Tauferova Ukroćena goropadnica nije odmaknula daleko od toga. Obilježuje je prepoznatljiv Tauferov autorski rukopis, ali usprkos pojedinim duhovitim rješenjima koja scenski obogaćuju horizonte sama teksta, nedostaje joj njegov neodoljiv ludizam, iskričave humorne, groteskne doskočice... Stoga predstava odaje dojam pomalo umorna recikliranja vlastite poetike. Taufer zadržava često izostavljan okvir komedije – Prolog i Epilog, gdje se pojavljuju Pijanac i obijesni Lord, koji se odluči našaliti sa zaspalim Pijancem i uvjeriti ga da je plemić. Ti dijelovi u predstavu unose mračnu atmosferu današnjih društveno-politički potkovanih mafijaša te ukazuju na zajednički tematski okvir koji ih objedinjuje sa središnjom pričom – okvir moći. Navedena mračna atmosfera ne označava samo društvenu razinu zbilje, nego poprima i neka metafizička značenja čovjekove izgubljenosti i neznanja pred tajnovitim poigravanjima moći Života i Smrti, Jave i Sna, Istine i Laži. No, u središnjoj priči propitivanje navedene teme nije dovoljno osmišljeno, usprkos i dalje povremeno prisutnoj mračnoj atmosferi što je na neki način potencira i igra pod maskama (preuzeta iz komedije dell’arte), koja njezine sudionike pretvara u marionete vječne igre Istine i Laži. Da je Tauferu uspjelo iznijeti cjelovitiju scensku viziju navedenih propitivanja, predstava je mogla biti neuobičajeno mračno, groteskno iščašeno scensko čitanje Ukroćene goropadnice.

Komercijalni uspjesi i brzi zaboravi

Od ostalih predstava valja istaknuti komercijalno uspješan i zanatski izvrsno postavljen mjuzikl Nunsense Dana Goggina u režiji i koreografiji još jedne osobe pristigle iz Slovenije – Mojce Horvat, koji se odlikuje atraktivnim spojem songova i humornih dionica. Ugodno je bilo prisustvovati širokoj lepezi izvedbenih mogućnosti glumica riječkoga HNK, koje su se jednako dobro snašle u glumi, pjesmi i plesu. Preostale su predstave već potonule u zaborav: Nedjeljni ručak, dramski prvenac Ivice Prtenjače, ostao je na razini nerealizirana pokušaja spoja poezije i drame, lijepljenja unutarnje i vanjske realnosti, apstraktnih dramskih likova i jednodimenzionalnih odnosa, pokušaja koji je donekle scenski oživio redatelj Tomislav Pavković, no, iskreno, ne znam koji bi redatelj od Prtenjačina teksta mogao učiniti mnogo više. Osim predstave ‘Riva i druxi, Talijanska drama ove sezone nije imala mnogo sreće: ambiciozni projekt Goldoni Terminus, koji je ujedinio troje vrsnih dramatičara (Edoarda Erbu iz Italije, Riua Zinka iz Portugala i Tenu Štivičić) nemušto je zaglavio između čvrste klasične dramaturgije koja ustrajava na kronološki poredanoj priči i ludičkoga, kaotičnog anti(sustava) fragmentarne dramaturgije koji je redatelj i dramaturg Toni Cafiero trebao hrabrije razraditi; predstava male scene namijenjena ponajprije dječjoj publici Bonaventura, veterinar protiv volje talijanskog autora Sergia Tofana-Stoa u režiji Giorgia Amodea mogla bi proći kao simpatičan, no scenski posve zastario i naivan igrokaz koji se ne može nositi s iole suvremenijim i osvještenijim profesionalnim predstavama za djecu. Posljednju premijeru Talijanske drame, komediju Laku noć, Desdemona (Dobro jutro, Julija) suvremene kanadske dramatičarke Anne Marie MacDonald u režiji Serene Sinigaglie, nažalost, nisam uspjela vidjeti, kao ni jedini ovosezonski premijerni naslov Trafika, prvi solo Žaka Valente Embodiment.

Sve u svemu, mnogo pokušaja, mnogo manje uspjeha scenskih reinterpretacija klasika, nedovoljno relevantnih suvremenih dramskih tekstova, jedna komercijalno dopadljiva predstava i iznad svega autorski projekt Olivera Frljića koji budi nadu u nadolazeću mladu generaciju koja će možda unijeti dah autorske svježine u hrvatsko kazalište.

Tajana Gašparović