Svetkovina pjesničke riječi

Svetkovina pjesničke riječi

Ono što još može uljepšati hladni znanstveno-tehnički svijet i njegove metateorije jesu pjesnički razlozi, koji u Hrvatskoj nisu izgubili svoje korijenje s domaćom i svjetskom tradicijom, te se još čini da je riječ o velikoj pjesničkoj obitelji koja čuva svoj stečeni imetak.

Poezija se, začudo, u otpacima svijeta i makulature radikalnoga govora svakodnevice, očuvala kao čista forma ljepotnosti, pa i kada je riječ o tamnici jezika, jer njezin nepredvidljiv ritam uvijek iznovice oslobađa nove količine energije: percepcija, emocija, mutacija organskih modela i njihovih struktura, persifliranje ili pak obnavljanje tradicije. Suvremena hrvatska poezija drži čvrst i žustar ukorak s velikim pjesničkim tradicijama upravo stoga što se kreativno osvrće na njih i što stvara navlastito svoj totalitet svijeta. Toliko se toga posljednjih godina zbivalo u Hrvatskoj (na političkoj, društvenoj, odnosno povijesnoj sceni) da je zbilja nadmoćno zaposjela naše živote te je zaista ne treba prikazivati kao mehanički proizvod montaže. Ona ni u poeziji više nije raspršena, već djeluje kao jedna kompaktna priča. Takvom odomaćenom naracijom, bez izrazne fikcije i unutrašnjega podvostručenja značenja, rekli bismo – bez obilja svodova, uglavnom se okoriste mladi i najmlađi hrvatski pjesnici. Naravno, ne bez šarma, žestine i vlastitog stava te mi zaista ne možemo govoriti o anoreksiji toga pjesništva koje, uostalom, ima svoje kritičarskogeneracijske zagovarače i raširenu publiku. I jedni i drugi obnoć se pretvaraju u ono što u naše doba zovemo celebrity.

Stoga već na početku treba impostirati problem, ako on to uopće jest: prijezir mladih spram uređenosti drugih i njihovu zatomljenu lirskom subjektu dokazuje samo to da u hrvatskom pjesništvu još nisu popustili duhovni ligamenti i da se paralelno sa stvarnosnim pjesnicima javljaju i tradicionalni modernisti (uglavnom pjesnici u dobranoj muževnoj dobi ili pjesnikinje u zreloj ženskosti), koji su i u razdoblju 2007/ srpanj 2008. proklamirali gospodstvo stila i forme, a time iznovice, kvalitetom naravno, dokazuju da je još moguća svevremena dimenzija sna. Dakle, usporedno s ikonografijom suvremenoga svijeta i njegovom izravnošću (ironijskim galženjaštvom, tjelesnim iskustvom, prenaglašenom seksualnošću i besramno razotkrivenom intimom) u kojemu su zvijezde, anđeli, krumpiraši i lubeničari jedno te isto, svoj pjesnički kontinuitet nastavljaju i pjesnici skloni tradicionalno homogenoj strukturi klasične pjesme. Ipak, čini se da je poezija i za jedne i za druge alma mater i da sročno, iako ne u zajedničkom zboru, žele progovoriti o sebi i svijetu (izravno ili fluidno), o protočnosti vremena i prostora, kadšto s izravno hirovitim spektrom misli, a kadšto s iracionalnim porivima. Naposljetku, i jedni i drugi težit će nekoj prisnosti koja pobuđuje uzajamne sklonosti. Onima koji pišu o poeziji preostaje još samo to da u svojim napisima pokažu koliko vole poeziju.

U rečenom razdoblju izišlo je i nekoliko antologija vrlo različitih koncepcija i periodizacija koje su ukazale na svu raskoš pisanja poezije, ali i na veliku neujednačenost u valorizaciji pjesnika od strane samih antologičara. Prvo je na engleskom izišla Antologija suvremene hrvatske poezije koju je već prije sastavio Miroslav Mićanović pod naslovom Utjeha kaosa, pa je časopis »Sarajevske sveske« donio izbor suvremenoga hrvatskog pjesništva autora Ervina Jahića, a potom Vladimir Lončarević potpisuje antologiju duhovne poezije pod naslovom Krist u hrvatskom pjesništvu: od Jurja Šižgorića do naših dana, zatim je objavljena antologija hrvatske poezije na ruskom jeziku Iz vijeka u vijek i na kraju izlazi Antologija hrvatskog pjesništva: od davnina pa do naših dana akademika Ante Stamaća. Bez svake sumnje svi su antologičari odradili častan posao i svaki je na svoj način afirmirao hrvatsku književnost. I sad, kao da nikad prije nije bilo više zastupljenih pjesnika, ali paradoksalno – ni više nezadovoljnih: zbog broja uvrštenih pjesama u ogledavanju s drugim kolegama i zbog različita indeksa imena u svakoj od rečenih knjiga te se stječe dojam da napokon nemamo zajednički sporazum oko sastavljanja antologija. No, bit će da je to ipak nasljedno, jer se i prije događalo, iako ne tako radikalno i ne u toliko veliku broju antologija. Za nas je ipak važno da antologije spašavaju biće poezije te nas sjećaju na njezinu izgubljenu nevinost, a to znači da još nije postala davež te si romantično utvara da još jedino ona, poezija, čuva slobodne koncepte individualnosti i univerzalizma.

Zanimljivo je napomenuti da se kao najsnažniji izdavači poezije u proteklom razdoblju pojavljuju dvije udruge: Društvo hrvatskih književnika (koje pod urednikovanjem Borbena Vladovića, novoizabranim, novim predsjednikom Društva) prednjači po broju objavljenih naslova u ediciji Mala knjižnica DHK i Hrvatsko društvo pisaca, čiju ediciju uređuje Miloš Đurđević. Nakon Čegecova Meandra i afirmacije poezije u toj ediciji riječ je o pravom preporodu novih naslova i svježih autora. Nakon što su nas u jednogodišnjem razdoblju, kao u nekoj snomorici, napustili sve redom bardovi poetske riječi: Mihalić, Tadijanović, Maruna, Tomičić; naprosto veseli to što su se pjesnici iznovice počeli krijepiti jezikom, jer, nešto se opet rađa i u sebi ujedinjava hrvatsku raznoliku čaroliju jezika. Mihalić ode ostavivši nam nabubrene poetske misli koje svakog trenutka mogu umaknuti u antropomorfne vizije novoga ćudorednog svijeta; Tadijanović nas zadužuje kao pjesnik pouzdana i smirena smisla koji je umio sažeti u vječne istine; Maruna ostavlja prirodne oblike doživljene stvarnosti, iako bez nebeskih i mitskih uzleta. Kao skoroteča današnjih mladih pjesnika, umio je konkretne situacije dovoditi u aluzivne veze i potom, metamorfozirajući ih, naprosto pretakati iz stvarnosti u stvarnost. Tomičić nas sa svojim odlaskom još jednom podsjeća na neiskorjenjivu sliku hrvatske muke, a bio je od onih pjesnika koji se u suvremeno doba nakanio postati poeta vates. Ipak, začuđuje zrelost njegove knjige Četvrtoga ne razumijem, iz godine 1955, i to u smislu europskih poetikoloških pregnuća. Vitalistički razbarušen i nagonski raspjevan »kao faun u odjeći monaha, a poganski hedonist s grižom savjesti« (N. Mihanović).

Pohod dobrih naslova i uglavnom provjerenih autora, a to znači antologiziranih i književno kritički uočenih, započeo je već u veljači minule godine s knjigom Vesne Parun i njezinim provokativnim naslovom Topuzina. Stasala kao »začarana čarobnica« i poetesa »bokorne metafore« ubrzo se prihvatila načela nekontrolirana individualizma i potpune slobode pisanja. Njezine intelektualne poslovice protiv hipokrizije, korupcije i vlastohlepstva, ali i ljubavni hedonizam (poznat u pjesnikinje još iz doba kada je on bio sankcioniran) oduševit će njezine čitače. Odmah potom u svibnju 2007. novu knjigu objavljuje Miroslav Slavko Mađer – pjesnik s kojim je zaista lako uspostaviti susjedstvo pa i onda kada se bavi metafizičkim pitanjima i kozmičkim antinomijama. Njegova knjiga Dnevna potrošnja i dalje je u dijalogu s tradicijom i pročišćenim formama druge moderne, jer ne skriva značenja, nego nas iskusnim šokačkim okularom zarobljava u krajoliku, nekom pojmu ili stvari (Mađer je ovogodišnji dobitnik nagrade Tin Ujević). Sljedećega mjeseca lipnja, pjesnik, esejist, putopisac, pripovjedač i romanopisac Dražen Katunarić objelodanio je 11. knjigu poezije Lira/Delirij, s kojom još jednom potvrđuje da je za njega pjesma i dalje predmet estetičkog užitka iz laboratorija snova, a ne artificijelni predmetno-tematski svijet. Toponimski određen prema otoku Braču, on želi otkriti mjesto gdje se pjesme gnijezde, i to fiziologijom osjetila i, začudo, apoteozom uzvišena života.

U srpnju pojavljuje se knjiga Ervina Jahića Kristali Afganistana, koja je već naslovom mnoge zbunila. No, kada se uzme u obzir da je Jahić suvremenu hrvatsku, ili bilo koju drugu zbilju, vješto transponirao u rituale svjetskoga totalitarizma koji »klaustrofobično nameće teme« (B. Maleš) jasno je da ovaj pjesnik nije od onih koji će si ograničiti angažiranu slobodu vlastita kretanja – hrabro i dojmljivo – od kritike hvaljeno. Kad se spomene Bosna mnogi (i zbog današnjih ljudskih konstelacija) briznu u plač. Tu bosansku školu plakanja nastavlja i pjesnik Mile Stojić (ovjenčan u Hrvatskoj Goranovim vijencem) u svojoj knjizi Priznanje. Riječ je vjerojatno od ponajboljih, koji je umio upjesmiti izbjeglički i egzilantski stratum bosanskohercegovačkog lokaliteta. U kolovozu iste godine pred nama je profinjena kadenca stiha Mate Ganze – knjiga iz riznice Društva hrvatskih književnika pod naslovom Hvatanje sjene. U kolovozu, Drago Štambuk (ovogodišnji laureat Nagrade Dragutin Tadijanović) u istoj ediciji objavljuje svoju Staklenu šumu, u kojoj će magnetsku jezičnu privlačnost i dalje zamišljati kao ideal klasične ljepote. U studenom 2007, opet u nakladi DHK, dočekali smo zaista vrijednu knjigu samozatajne pjesnikinje Božice Zoko Crveno more. Po čemu je posebna: u stvarne slike, koje ne zaobilazi, ona će ugraditi i njihove tajanstvene siluete, nešto što je već iscijeđeno iz tvari nas samih i što postaje zajednički duhovni emanat. U studenome još mlad pjesnik Ivan Herceg postaje pravo otkriće sa svojom knjigom Nepravilnosti. Naime, pjesnik dijaloški evocira i konfrontira neposredne uresne crte žene koja u njega uzmiče dosada poznatom pjesničkom fantazmu kao petrarkističkoj epizodi. Herceg uzmiče i predmetno – tematskoj ogoljelosti svoje generacije i okreće se metaforici spoznaje.

U travnju ove godine Ljerki Car Matutinović izlaze sabrane čakavske pjesme Meštrija. Devedeset i sedam pjesama kvalitativno je izjednačeno kao »duhovna samoispovijed« s poštenom nakanom da se domaća riječ s kantuna ne zaboravi, a bome da se ne zaboravi i pjesnikinja vragolastih ushita, odmjerena erotizma, neposredne intimnosti, suzdržane patnje i izražene glazbene inkantacije. Kada je Borbenu Vladoviću izišla knjiga Slak uz prugu, za koju je dobio nagradu Dobriša Cesarić, još se nije naslućivalo ni u primislima da će uskoro postati i kulturni poslenik (predsjednik DHK). U ovoj pak knjizi, koja je izišla u veljači, on kao dobar vizualist teži ustvrditi svoje mjesto u velikom broju raspoloživih stvari i njihovu psihizmu. Sanja Lovrenčić je za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu ovjenčana nagradom Kiklop. Autor ovih redaka tad je zapisao: »nju zanima hod s kamenčićima«. Posrijedi je vješta mimikrija iz dječje pitoma i maštovita u odraslo – zakučasto i agresivno. Nadalje, nipošto ne treba zaboraviti jednog od ponajboljih sonetista među nama – Antu Stamaća i njegovu knjigu Vrijeme, vrijeme za koju je 2007. primio nagradu Tin Ujević. Stamać je odista svojevrstan fenomen: za njega ne postoje iskazi koji su zbog svoje individualnosti nekazivi, to jest nepriopćivi, jer bi već time izmicali njegovoj semiološkoj sintezi.

Kao i uvijek, osobit po svaku cijenu bio je u prošloj godini Luko Paljetak sa svojom knjigom Pregovaranja. I on čega se god dohvati upjesmljuje, a u ovoj će knjizi (i nadalje manirist koji versifikacijski vršlja i dijalogizira sa svjetskom i domaćom književnom tradicijom) još jedanput približiti (pregovaranjem, naravno) teško shvatljive osjećaje i odnose s drugim spolom, pretvarajući ih u izmjeničnu igru mačke i miša. Posljednji pjesnik, koji je svojom izričajnom snagom te biblijskim, misterijskim, bukoličkim i visoko kulturnim iskustvom privukao našu pozornost jest Petar Gudelj i njegova knjiga Zmija mladoženja. Riječ je o poetskim pričama začinjenima pjesmama i pjesmama u prozi. One su žestoko formirane u sirove i surove slike koje kao biološka činjenica traže svoj raster i genetsko podrijetlo. No, Gudelj je osjetljiv i na povratno djetinjstvo, koje rekonstruira poštujući etnografiju srca i stvarna zavičaja. Posebno će nas dirnuti bajkogeni odnosi u kojima su se neki »sestrili sa zmijama«.

Na kraju, zaista je lako identificirati pjesnike i njihove knjige, koje su ponajprije povezane sa samim sobom te utjelovljuju jedan jedinstveni organizam suvremene hrvatske književnosti u jednom razdoblju. Dakle, iako je svako od ovih djela puno sebe, ono je i djelo za druge. Ne postoji granica razdvajanja te nas ništa ne priječi da ove knjige i njihove autore još jednom zavolimo.

Sead Begović