Suradnja među kazalištima osigurava preživljavanje

Suradnja među kazalištima osigurava preživljavanje

U povodu Verdijeva Don Carlosa, čija premijera otvara program 54. splitskog ljeta (Split, 14. srpnja – 14. kolovoza 2008) razgovarali smo s redateljem Petrom Selemom o programskim odrednicama ovogodišnjega Splitskog ljeta i promjenama koje hrvatsko kazalište očekuju s ulaskom u Europsku Uniju....

U vašoj režiji Splitsko ljeto otvara premijera Verdijeve opere Don Carlos pod ravnanjem maestra Ivana Repušića. Je li otvaranje Ljeta velikom opernom produkcijom svojevrsna tradicija?

– Mislim da je posljednja drama kojom je otvoreno Splitsko ljeto bila moja režija Kleistova Princa Friedricha von Homburga još 1988. Poslije se festival uglavnom otvarao operom, jer operni spektakl nosi u sebi veličinu koja odgovara svečanosti otvaranja. Tim više što Split i nema običaj posebna spektakla otvaranja kao što ga ima Dubrovnik. I dobro je da ga nema. Prema tome, opera, Split i po mogućnosti – Peristil. Zašto Don Carlos? Don Carlos je važan i zato što se, nakon kraćega prekida, velika opera vraća na Peristil s kojeg je neko vrijeme bila isključena (iz tehničkih razloga i zbog nerazumijevanja koristi koju Peristil kao povijesni prostor ima od opernih predstava). Tako ove godine ponovno imamo Peristil, otvaranje Splitskog ljeta i Verdijeva Don Carlosa. Veliki naslov koji se u arhitektonsko-povijesnim datostima ne usuglašava a priori s Peristilom. Prema arhitekturi je Aida idealna za Peristil, jer se na njemu nalazi sfinga i stupovi od asuanskoga granita. Nabucco se uklapa u prostor jer Peristil u sebi nosi očiglednu sakralnu dimenziju, za Boiotova Nerona ima izravnost, jer to je rimska tema, ali ovdje je u pitanju Španjolska. Don Carlos je djelo univerzalnih vrijednosti, tako da može stajati na univerzalnom postolju kakav je Peristil, i Peristil i Don Carlos od toga mogu imati samo koristi.

Čini se da postavljanje Don Carlosa potvrđuje kako Splitsko ljeto, stavljajući na repertoar velike i klasične operne kao i dramske naslove, njeguje tradicionalne kulturne vrijednosti?

– Kratko vrijeme u program Splitskog ljeta pokušala se uvesti provokativnost, teatar koji bi uznemiravao publiku. No, to su stvari vrlo kratka daha i tanka smisla. Kazalište u čovjeku mora probuditi najdublje slojeve svijesti i osjećaja, ali ga ne smije vrijeđati, ne smije ga izazivati na ružan način i nositi negativnu energiju. Bez ustručavanja prihvaćam tvrdnju da Splitsko ljeto njeguje tradicionalne vrijednosti, ali te vrijednosti nastojimo pročitati kroz senzibilitet koji odgovara našem trenutku i vremenu. Odveć smo u tom vremenu, a da bismo ga mogli izbjeći.

Ne bi li se to moglo smatrati i podilaženjem publici, nuđenjem sadržaja koji je neće uvrijediti ni uznemiriti, ni provocirati, na način na koji to čini stvarnost?

– Ukoliko sam vam ja, kada smo se pozdravili, uljudno pružio ruku i lijepo vas pozdravio, a nisam vas pritom ošamario, to ne znači da vam podilazim. To znači da sam se prema vama uljudno ponio, jer to zaslužujete. Tako se i mi ponašamo prema svojoj publici. Ne mislim da joj podilazimo, jer ne izvodimo predstave lagana sadržaja koje će publika objeručke prihvatiti. Don Carlos nije nimalo lagana opera, nego vrlo zahtjevna partitura, teška i bolna dramaturgija. To je jedno od najbolnijih Verdijevih djela. Staviti Don Carlosa na pozornicu znači staviti na kušnju svakoga gledatelja u duboku i plemenitu smislu, u smislu poziva na sudjelovanje i otkrivanje slojeva djela koje ima povijesnu, političku, ljubavnu, psihološku te gotovo i psihopatološku razinu. Ne znači da je to laka zadaća – ni za nas koji postavljamo djelo, ni za publiku koja će ga gledati i slušati.

Proteklih godina povećao se broj ljetnih festivala. Ne čini li vam se da ih je previše?

– Nikako ne mislim da ih je previše. Sjajno je da svako mjesto gdje postoji mogućnost da se glumi, pjeva, pleše organizira takva događanja. Jednom sam, u malom talijanskom mjestu između Trsta i Venecije, po danu došao na glavni trg. Vidio sam povijesne lustere ovješene na žicama preko trga. Pitao sam što je to i objasnili su mi da se večer prije na trgu igrala Traviata. U poplavi festivala nema ništa loše. Loše je ako ti festivali jedu više novca nego vrijede. Gdje god postoji povijesni prostor koji se može oživiti glazbom, dramom, plesom ljeto je pravo vrijeme za kulturu na takvu prostoru.

Što bi, po vašem mišljenju, trebalo napraviti Ministarstvo kulture u smislu određivanja prioriteta finacijske potpore festivala? Naime, osim Dubrovačkog festivala i Splitskog ljeta, ostali festivali financirani su slabo ili nikako.

– Istina je da Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto dobivaju najveći dio novca namijenjena festivalima, ali moram reći da je omjer znatno veći u korist Dubrovnika. Nemam ništa protiv toga, ali to moram istaknuti. Ja se ne bih pitao što u tom smislu treba činiti Ministarstvo. Važnije je pitanje što mogu učiniti sami festivali. Splitsko ljeto već niz godina velik dio troškova nastoji pokriti vlastitim prihodima. Protekle godine taj se udio približio pedeset posto, što je za naše pojmove visok postotak. Odlučni smo u tom da ne čekamo stojeći pred jaslama Ministarstva, nego se trudimo sami zainteresirati druge tzv. subjekte da podupru festival ili neke festivalske akcije i projekte. Premijeru Don Carlosa poduprla je uz ostale i tvrtka CROSCO, koja se bavi naftnim bušotinama.

Što bi trebali učiniti sami festivali?

– Organizatori naših festivala moraju shvatiti da više ne živimo u vremenu dirigiranoga socijalizma, gdje se sve dobivalo iz državne blagajne, stoga se treba potruditi pronaći druge izvore, zainteresirati moguće pokrovitelje. To ne znači da država ne bi uopće trebala pomagati manifestacije, to ne postoji nigdje u svijetu. Čak ni ondje gdje ulaznice za događanja na festivalima stoje i do 400 eura. Festivali koji niču svuda uokolo moraju zainteresirati lokalnu zajednicu, tvrtke koje djeluju na tom području kako bi se stvorila drukčija dinamika i ozračje od onoga dirigirane kulture.

U pitanju novca Dubrovačke ljetne igre bolje prolaze od Splitskoga ljeta. Postoji li kompetitivnost između dvaju festivala, ili možda naznaka tješnje suradnje?

– Ne postoji konkurencija između naših festivala. To su jednostavno besmislice. Iskreno me žalosti što nemamo više zajedničkoga programiranja i zamisli. Krenulo se s razmjenama, ali posebno mi je žao što nema suradnje, jer smatram da postoji mogućnost. Kada sam 1991. bio umjetnički direktor Dubrovačkog festivala, nastojao sam otvoriti kanale suradnje. Ali u ratno doba uvjeti su bili nemogući. Oba festivala imaju definirane fizionomije, koje mogu sačuvati i u međusobnoj suradnji. U Splitu je važna opera koju Dubrovnik nema zbog prostornih datosti. Ta dva festivala nisu nikakva kompeticija, oni i u programskom smislu mogu biti komplementarni, djelovati po svojoj fizionomiji, a ponekad se sastajati i suživljavati.

Prednost Splitskoga ljeta, s pozicije Dubrovačkih ljetnih igara, činjenica je da se Ljeto produkcijski i organizacijski naslanja na HNK u Splitu?

– To je točno, ali Dubrovački festival ima drukčiju prednost. U Dubrovniku čitav pogon festivala radi deset mjeseci za onaj mjesec i pol ljetnih događanja, a splitski pogon radi deset mjeseci plus mjesec i pol festivalske produkcije.

Koja su programska težišta koja biste izdvojili u programu 54. splitskog ljeta?

–Najvažniji je programski naglasak premijera Don Carlosa. Ove godine posebno je zanimljiv dramski izbornik. U Split opet dolazi veliko ime svjetskoga kazališta, Peter Brook i njegov Théâtre des Bouffes du Nord s asketskom predstavom Beckettovih Fragmenata, gdje se sva njegova mudrost – jer Brook je ne samo redatelj nego i mudrac – salivena u tim malim kristalima Becketta. Giorgio Strehler bio je u Splitu 1955, a Brook je uz Strehlera najveće ime svjetskoga kazališta. Premijeru drame Na ljetovanju Gorkoga postavit će Kica, koji je već postao hrvatski i splitski redatelj. Euripidove Bakhe radi mladi redatelj Oliver Frljić, uz reprizu prošlogodišnje Racineove Fedre dramski prostor također popunjuje nekoliko gostovanja. Jasno, uz balet. Ove smo godine smanjili glazbeni dio jer smo, zbog finacijskih zahtjeva Don Carlosa, morali odustati od nekih koncerata i usmjeriti se na produkciju opere. Ali vjerujem da će publika ipak biti zadovoljna programom.

Koliko ste vi zadovoljni dosezima netom završene kazališne sezone?

– Nisam dovoljno pratio kazališnu sezonu da bih mogao dati utemeljen odgovor na to pitanje. Imam uvide u neke segmente sezone u Zagrebu, Splitu i nešto malo izvan. Imam dojam da se naše kazalište trenutno nalazi u nedoumici, u preispitivanju. Posebno se to odnosi na dramski teatar, koji se odveć okreće stranim redateljima. To me zabrinjava. Nemam ništa protiv, i sâm sam mnoge svoje vrlo važne predstave postavio u inozemstvu, ali mislim da je hrvatski dramski teatar postao odveć ovisan o stranim redateljima. Uostalom, primjer je čitava prošla sezona Dramskoga kazališta Gavella. Ne želim da me se shvati ksenofobično. Činjenica je da smo postali odveć ovisni o stranim redateljima i da produciramo premalo stvarno snažnih redateljskih imena. Dok Slovenija izvozi svoje redatelje, Hrvatska ih, nažalost, uvozi.

Kao predsjednik saborskog Odbora za kulturu upoznati ste sa zahtjevima EU. Prigovara nam se da imamo previše kazališta, hoćemo li ih morati zatvarati?

– Ne bojim se da ćemo morati zatvoriti bilo koje kazalište kada dođemo u Europsku Uniju. Sigurno je da ćemo morati promijeniti način njihova financiranja. Bojazan da li ćemo uspjeti održati četiri nacionalna kazališta, s obzirom na veličinu hrvatskoga prostora i brojnost pučanstva, bezrazložna je. Naša kazališta preživjela su i mnogo teža vremena a da bi ih ulazak u EU doveo u pitanje. Ipak, kazališta će trebati ulaziti u koprodukcije, ostvariti međuregionalnu suradnju. Danas se ponašamo pomalo kao pijani milijunaši. Sve velike operne kuće u svijetu rade koprodukcije. Gotovo da i nema premijere u čijoj produkciji nisu sudjelovale barem tri operne kuće ili festivala. Intendant Štrljić pokrenuo je inicijativu da hrvatske kazališne kuće zajedno naprave barem jednu predstavu godišnje. Ideja je bila prihvaćena, ali je već potonula. Apsurdno je da se u nas rade vrlo skupe predstave, pogotovo u operi, a da ne postoji suradnja. Bilo bi dobro da postoji izmjena predstava među nacionalnim kućama i da nastaju zajednički projekti. S ulaskom u EU otvorit će se mnogo veće mogućnosti suradnje. Već sad razgovaramo o suradnji s Pescarom, gdje u obnovljenoj zgradi žele utemeljiti Teatro del Adriatico. Mislim da će sva naša kazališta opstati, ali će morati tražiti dinamičnije i nove načine financiranja.

Dakle, u budućnosti će kultura postati povlastica bogatih, koji sebi mogu priuštiti takav izdatak?

– U prijelaznom razdoblju morat ćemo naći mehanizme koji će osigurati da predstave ne vide samo oni koji za kartu mogu izdvojiti dvjesto eura. Situacija će se mijenjati. Javit će se druga klijentela. Nadajmo se i da će standard rasti. U parišku operu ne ide nikakva aristokracija. Tamo zalazi normalna publika.

Razgovarala

Lidija Zozoli