Strojevi, šifre i rebusi

Strojevi, šifre i rebusi

Tijekom protekla dva desetljeća, a toliko je otprilike vremena prošlo od njegove prve samostalne izložbe, Robert Šimrak ustraje na neprestanim mijenama i pomacima u stvaralaštvu. Takav pristup u Šimrakovu slučaju nipošto ne označava eklektika ili nedovoljno profilirana autora. Naprotiv! Nepredvidivost i raznolikost formalnih postupaka, likovnih tehnika te prezentacijskih strategija za kojima poseže samo su još više pridonosile apsolutnoj izvornosti odnosno prepoznatljivosti svakog od umjetnikovih dosadašnjih projekata. U tom smislu i najnoviji ciklus Wireframe, što ga se do sredine ljeta može razgledati u jednom od najreprezentativnijih i najuglednijih hrvatskih izlagačkih prostora – Muzeju za umjetnost i obrt – u cijelosti je ispunio nemala očekivanja struke i kritike.

U polumračnu izložbenu dvoranu Šimrak je rasporedio deset light-boxova i dva golema bannera, precizno ih prilagođavajući dimenzijama zidova na koje su postavljeni. Njihove površine, realizirane u tehnici digitalnoga printa, sadrže prizore različitih strojeva, uvijek u naglašeno krupnu planu i s obiljem prikazanih pojedinosti. Ali, kakvi su to strojevi? Ponajprije, nije teško zaključiti kako ovdje nije riječ o Šimrakovu doslovnom preuzimanju konkretnih postojećih strojeva; nalazimo se pred izmaštanim strojevima-hibridima, zapravo svojevrsnim virtualnim neodadaističkim artefaktima. Također, oni ostavljaju dojam arhaičnosti i suvremenosti istodobno. Sačinjeni su, naime, od elemenata karakterističnih za minulo industrijsko doba (najrazličitiji koloturi, zupčanici, propeleri, zavojnice, ventili, osovine i poluge), ali isto tako i onih što nedvosmisleno asociraju na sadašnje postindustrijsko ili informatičko vrijeme (znakovi skinuti s tipkovnica svakodnevnih digitalnih pomagala poput računala ili mobilnih telefona). Ipak, kao što je to u Šimraka najčešće slučaj, u osnovi svega leži problematika komunikacije i identifikacije, a slova – riječ je o pismima dalekih izvaneuropskih kultura, koje prosječni pripadnik zapadnoga kulturnog kruga može percipirati isključivo likovno – i brojke osnovna su sredstva kojima se pritom umjetnik služi. Pisac predgovora u inače izvrsno dizajniranu katalogu izložbe Miroslav Gašparović tako je zapisao: »Šimrak stvara slojevitu mrežu simbola, unutar koje je integriran kodni sustav koji skriva autorov šifrirani identitet. Šimrak je osobne brojeve, kodove, PIN-ove, šifre, JMBG i druge oznake koje označuju njegov identitet prebacio u znakovlje i slova nama malo poznatih pisama, koristeći se višeslojnim kodnim ključevima.« I doista, neki od tih začudnih strojeva mogu se iščitavati i kao osobni rebusi odnosno šifrirani potpisi. U njihovim vanjskim obrisima, ukoliko ih pozornije promotrimo, čak možemo nazrijeti i umjetnikov profil!

Dok stojimo pred prikazima Šimrakovih strojeva, možemo se osjetiti nelagodno. Svojim velikim dimenzijama doimaju se moćno, hladno i opasno. Kao da nas žele uvući i zarobiti, pa neizostavno pomišljamo na čuvenu scenu iz Chaplinova remek-djela Moderna vremena. Ili možda na prizor konačnog obračuna astronauta Bowmana s pomahnitalim računalom HAL-om 9000 iz Kubrickova kultnog filma 2001: Odiseja u svemiru. Isto tako, u obzir dolaze i neki dijelovi Langova Metropolisa... Kao što vidimo, asocijacija ne nedostaje, što samo ukazuje na vizualnu složenost koju svaki od izložaka posjeduje.

Svaki stroj osmišljen je i realiziran s pomoću jednog drugog stroja: računala i pripadnoga programa. No, iako se služi najsuvremenijim tehnologijama, a radovi se konačno materijaliziraju tek digitalnim isprintom, Šimrak ipak razmišlja i slikarski. To je jasno vidljivo iz načina na koji se poigrava iluzijom svjetla i sjene – dakle nezavisno od fluorescentnih lampi smještenih unutar svjetlosnih kutija kao stvarnih izvora svjetla – ali i posve specifična, gotovo metafizičkog ozračja što prevladava na većini printeva.

Sam naslov izložbe Wireframe, recimo još i to, potječe iz računalne terminologije te označava 3D-crtež – može se vidjeti na naslovnici kataloga – zahvaljujući kojemu se na zaslonu računala mogu realizirati izrazito složene strukture, pa tako i Šimrakovi strojevi. Ishodište svega, čak i u digitalnoj tehnologiji, još je stari dobri crtež...

Na kraju možemo mirne savjesti zaključiti kako je izložba Wireframe odlično odrađen posao, kojim Muzej za umjetnost i obrt jasno i na najbolji mogući način nastavlja potvrđivati svoju već poslovičnu otvorenost i najsuvremenijim umjetničkim promišljanjima.

Vanja Babić