Što više estetike, to manje etike

Što više estetike, to manje etike

Nedavno je domaći dnevni list pokrenuo vrlo zanimljivu raspravu o arhitekturi, odnosno građevinama izgrađenim u Hrvatskoj tijekom posljednjih tridesetak godina, koje bolje da nisu nikada izgrađene. Nažalost, zanimljiva rasprava zaustavila se na tek površnoj anketi u kojoj nekoliko sudionika nabraja svoje primjere uz vrlo sažetu argumentaciju. Znakovito je da je anketom izašlo na vidjelo, što uostalom i nije velika tajna, da iza najvećeg broja prostornih ekscesa stoje imena mnogih danas uglednih hrvatskih arhitekata. No, nažalost, njihova su imena u anketi uz navedene primjere izostala, valjda kako im se ne bi narušio ugled, a njihovi su prostorni ekscesi svedeni tek na bezimenost samonikle izgradnje.

Pišući o povijesti hrvatske arhitekture do danas je, dakako uz one realizirane, bilo mnogo riječi i o neostvarenim projektima. Polazeći od davno izrečene teze da je »najbolje što je sagrađeno, sagrađeno na papiru« može se zaključiti da je tijekom čitave povijesti hrvatske arhitekture 20. stoljeća tih neostvarenih bilo najviše. No do danas još se nismo bavili realiziranim projektima koji bolje da nisu nikada bili izgrađeni, a takvih je jako mnogo. Već na samu početku nameću nam se kriteriji izbora, među kojima onaj najbanalniji, subjektivan – sviđa li mi se nešto ili ne, bez stručne argumentacije treba odmah odbaciti, jer nas može dovesti do potpuno krive valorizacije. Iz toga razloga bitno je istaknuti da svako arhitektonsko djelo, zbog pravilna razumijevanja, zahtijeva slojevitost iščitavanja koje nas vodi preko projekta do same izvedbe, ali u konačnoj konsekvenciji oprostorenja i njezina odnosa prema zatečenom ambijentu, koji može s jedne strane biti afirmativan, dakle da stvori jednu posve novu prostornu vrijednost, ali i posve negativan. Taj negativni aspekt možemo analizirati višestruko. Prva je situacija dobre arhitekture koja ne odgovara duhu ni karakteru ambijenta u kojem se nalazi ili je naprosto u njemu loše urbanistički postavljena. U tom slučaju jednako trpe i izgrađena arhitektura i ambijent. Dovoljno je sjetiti se žalosnih rasprava koje neprekidno traju već pedesetak godina o zgradi Željpoha arhitekta Stanka Fabrisa na zagrebačkom Trgu maršala Tita. Druga je krajnost kada u kvalitetnom prostoru, k tome još povijesno slojevitu, nastane loša arhitektura i u tom slučaju šteta je pogubna, kako za zatečeni ambijent, tako i za cjelokupno arhitektonsko nasljeđe, tim više jer smo njome obezvrijedili ne samo prostor, nego smo poslali i lošu sliku o sebi i svojem odnosu prema prostoru budućim naraštajima. I tu dileme nema. Loša arhitektura jednako je loša i pogubna ma gdje je postavili i ma koliko se trudili da je zamaskiramo. Jedina je utjeha u tome što je za razliku od gluposti uništiva, riječju možemo je srušiti. Nažalost loših je primjera mnogo i razmjerno se povećavaju pod nemilosrdnim pritiskom tržišta i kapitala. U tom kontekstu nameće se i pitanje odnosa estetike i etike, koji bi se na primjeru hrvatske recentne arhitekture mogao parafrazirati doskočicom – što je više estetike, manje je etike. Polazeći od estetičkoga problema u Tome Akvinskog o odnosu Lijepog i Dobrog – lijepo i dobro istovjetni su s obzirom na subjekt, kako ga je svojevremeno analizirao Umberto Eco – mogli bismo se zapitati: može li lijepo biti nedobro? Gledano u kontekstu prostora i vremena u kojem živimo postavlja se pitanje – može li se arhitektura podignuta isključivo u interesu i u svrhu raznih građevinskih investitora i lobija svedenih pod zajednički naziv građevinske mafije, uza svu štetu načinjenu ne samo prostoru kao zajedničkom nasljeđu nego i društvu uopće, nazvati lijepom i dobrom? Nije li trgovački centar današnjice simbol svega negativnoga u društvu, na što su već potkraj šezdesetih godina naivno i neuspjelo pokušali ukazati Gudrunn Ensslin i Andreas Baader podmećući požar u minhenskom trgovačkom centru? Pitanja je mnogo, a odgovora malo. A ponekad, zbog osobne sigurnosti, bolje ih je i ne postavljati, pogotovo kada znamo da živimo u društvu u kojem su trenutno najčvršći argumenti novac, politika, prijetnje, ucjene i dakako metalne palice.

Dakle koje su to zgrade koje bolje da nisu nikada bile izgrađene? Kao što je rečeno, primjera je mnogo, stoga se ograničimo na njih nekoliko nastalih tijekom posljednjih desetak godina:

Stadion NK Dinamo u Zagrebu, Branko Kincl i Nikola Filipović, izgradnja u stanju vječnog mirovanja – cijena prava sitnica

Godine 1997. teška je mehanizacija došla na tadašnji stadion NK Croatia i uz jako osiguranje počela uništavati jedno od najvažnijih ostvarenja velikoga hrvatskog arhitekta Vladimira Turine. Već je potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća Turina pisao kako se boji da će njegov stadion uništiti njegovi učenici. I bio je u pravu. Autori rekonstrukcije vrsni su hrvatski arhitekti Nikola Filipović i Branko Kincl, autori nekoliko antologijskih ostvarenja hrvatske arhitekture osamdesetih godina. Današnji izgled stadiona svojim je masama u potpunosti narušio i upropastio cjelokupni integritet okolnoga prostora, koji uključuje i zakonom zaštićen prostor parka Maksimir. Na promašenost projekta upozoravali su brojni stručnjaci već i prije izgradnje. No bahatosti i drskosti tadašnje političke elite i čelnika Croatije nije se moglo stati na kraj. U jednom dopisu tih će dana glavni direktor tog kluba Mirko Novosel pisati predsjedniku DAZ-a: »Naš klub ne želi razoriti djelo naših najistaknutijih arhitekata. Želimo sačuvati njihovo djelo na dva načina – stvaranjem svojevrsnog Hall of Fame u okviru stadiona ... i uklapanjem čuvenih tribina u novi koncept stadiona. Vjerujem da će Vaši istaknuti kolege koji će sudjelovati u tom projektu u potpunosti uspjeti.« Koliko su uspjeli, to danas ponajbolje znaju porezni obveznici grada Zagreba.

Sveta Mati Slobode na Jarunu u Zagrebu, Nikola Bašić, 1995 – 1999.

Uz rekonstrukciju Dinamova stadiona crkvu Sv. Mati Slobode mogli bismo nazvati jednim od promašenih mastodonta i simbola autoritativne Tuđmanove ere. Predimenzioniran, loše orijentiran i urbanistički postavljen. Nasreću Nikola Bašić nam je od tada pružio niz vrhunskih realizacija, od kojih su neka antologijska ostvarenja domaće arhitekture na prijelazu dvaju stoljeća.

Poslovna zgrada T-Coma u Savskoj (nekada Hoto Tower), Marijan Turkulin

Jedan od ključnih problema koji se pojavio na primjeru novih zagrebačkih nebodera njihova je pogrešna lokacija i karcinogeno bujanje volumena. Naime, većina investitora želi ih podići na nekoliko poteza najužega gradskoga središta, i to usprkos činjenici da izabrane lokacije infrastrukturno ne mogu podnijeti predviđene objekte, na što neuspješno upozoravaju i mnogi stručnjaci. Tim više jer je primjerice u Savskoj ulici, na osi sjever – jug, u isprekidanoj, cik-cak liniji raspoređeno čak pet nebodera: hotel Westin, Cibonin toranj, Zagrepčanka, poslovna zgrada Industrogradnje i Vjesnik, te više i nema potrebe da je se opterećuje izgradnjom toga tipa. Svaki novi pokušaj značio bi dodatno opterećenje i zagušenje prostora.

U tom kontekstu valja promatrati i zgradu T-coma (nekadašnji Hoto Tower) arhitekta Marijana Turkulina, za koji možemo zaključiti da je solidna eklektična kuća projektirana u duhu postmodernizma prve polovice osamdesetih godina prošloga stoljeća, no koja je s druge strane loše pozicionirana i nekritički predimenzionirana. Gradnja poslovnoga tornja na skučenoj parceli neposredno uz Cibonin toranj nanijela je nepovratnu štetu obama objektima. U gradskoj vizuri narušeno je snažno vizualno značenje cilindrična Cibonina tornja, koji je u potpunosti degradiran novom gradnjom. No, utrpavanje novoga nebodera na neprikladnu i stiještenu parcelu ponajviše je naštetilo njemu samu, koji, usprkos solidnosti, svojom nekontekstualnošću gubi pozitivno gradotvorno značenje. Riječju, postao je grubo nametnut i element koji narušava izgled prostora.

I dok zgradu T-Coma možemo nazvati tek solidnom, korporativna zgrada zdravstvene poliklinike Sunce na atraktivnoj parceli na Slavonskoj aveniji potpuni je promašaj. Loša arhitektura i loš postav u prostoru u potpunosti su uništili ne samo parcelu nego i cjelokupan ambijent s atraktivnom vizurom na grad.

Eurotower, poslovni toranj, Zagreb, Ulica grada Vukovara, Marijan Hržić, 2006.

Glavnina opaski vezanih uz prethodni primjer vrijedi i za poslovni toranj arhitekta Marijana Hržića. One bi se uglavnom mogle sažeti u jednoj rečenici: poslovna zgrada katastrofalno je loše pozicionirana i predimenzionirana. Prvo sjećanje na objekt veže nas uz fizički obračun između Zdravka Mamića i tadašnjega glavnog gradskog urbanista Miljenka Mesića pri pokušaju nelegalna utjerivanja građevnih dozvola. O samoj arhitekturi na primjeru Hržićeva tornja vrlo se teško može govoriti. Katovi se štancaju i bujaju u visinu bez imalo kreativnosti. Kako bi izbjegao jednoličnost i banalnost, autor se tek neznatno i nemaštovito poigrava s plohama pročelja. Riječju, potpuni kreativan pad. No činjenica je da je autor zadovoljio potrebe investitora kreiravši objekt koji omogućava maksimalno iskorištavanje prostora, odnosno postigao je upravo ono što se danas očekuje od svakoga hrvatskog arhitekta – zadovoljiti potrebe investitora, a za ostalo tko te pita, ta ljudi smo, dogovorit ćemo se! Pošto?

Na kraju izdvojimo dva, doduše još nedovršena, no u kontekstu naše teme vrlo zanimljiva objekta. Prvi je zgrada budućeg Muzeja suvremene umjetnosti arhitekta Igora Franića, a drugi poslovni trgovačko-ugostiteljsko-stambeni centar Prebendarski vrtovi arhitekta Gorana Rake. Upravo ta dva primjera najbolje ocrtavaju prethodno iznesenu tezu o stanju u hrvatskoj recentnoj arhitekturi, da što je više estetike, to je manje etike. Problem Muzeja suvremene umjetnosti preliminarno bismo mogli sažeti u nekoliko riječi – ispodprosječni autor ispodprosječne arhitekture. Umjesto reprezenta hrvatske arhitekture 21. stoljeća dobili smo blijedi odsjaj nekih davno minulih vremena. No, zabrinjavajuće je da tom budućem reprezentu suvremene umjetnosti kvalitetom ozbiljno konkurira čak i anonimna arhitektura obližnjega trgovačkog centra. S druge strane, tzv. Prebendarski vrtovi Gorana Raka u Tkalčićevoj ulici školski su primjer loše interpolacije unutar povijesne jezgre grada. Tom neprimjerenom i nepotrebnom interpolacijom ne samo što je trajno narušen ambijent nego je preizgradnjom došlo i do zagušenja prostora. Umjesto da ga uvuče što više unutar građevne parcele, autor ga maksimalno izvlači prema ulici, na liniju nogostupa, agresivno uzurpirajući sav slobodan prostor. Prisjetimo se, zagušenje i preizgrađenost teme su koje smo donedavno u negativnom kontekstu spominjali isključivo uz divlju izgradnju otoka Vira ili zagrebačke Trešnjevke. No, kako takvu izgradnju nazvati ako su joj autori ugledna imena hrvatske arhitekture i kad k tome ima svu potrebnu papirologiju?

Krešimir Galović