Starom cestom

Starom cestom

Kakav je naš odnos prema pamćenju? Možemo li u tom pojmu naći poticaj za kolektivno poistovjećivanje s precima? Raznolika kulturna i povijesna baština naše zemlje, koju čini i jedna zaboravljena cesta, pokazuje da nam aktiviranje pamćenja može poslužiti kao vrelo novih senzacija, naobrazbe i širenja vrijednosnog obzora

Kolektivna amnezija jedna je od najzanimljivijih pojava u našoj zemlji. U novije je doba zadobila iznadprosječnu važnost. Namjerno rabim riječ važnost jer je amnezija nakon političkih promjena u Europi ujesen 1989. pretvorena u vrstu društvene kreposti. Istodobno je postala saveznik postmoderne kulture, u kojoj je pamćenje trebalo imati važnu ulogu.

Razlozi proširenoj amneziji dijelom se nalaze u pravilima novog ekonomskog sustava, čije pozitivne aspekte teško razaznajemo zbog sudionika školovanih u nedavnome ratu. Problem amnezije jest i problem oportunizma, pa i kukavnosti. Takvo ponašanje ne prestaje čuditi. Zašto se plašimo pogledati preko zida, porušena 1989. godine?

Možda zato što je riječ o naporu.

Pamćenje je intelektualni napor, pa je moguće da je ljudima stoga i teže prihvatljiv. Riječ je, dakako, o zabludi našega doba, jer se u pamćenju nalazi nesvakidašnja plemenitost. Od antičkog je doba riječ o umijeću s precizno sročenim tehnikama. Pamćenje, kako pokazuju Platonovi, Aristotelovi i Ricoeurovi spisi, oduvijek omogućuje komunikaciju s precima. Štoviše, ljudska je domišljatost tisućljećima prepuštala posao pamćenja artefaktima i prostorima na kojima se zbilo nešto važno. Oni su nazvani spomenicima, a kao izvori osjećaja u ljudi redovito su, u službi predaka, dobivali bitku s vremenom.

Često se sjetim napomene naratologa da u svijetu tekstova ne postoje mrtva slova na papiru. Misao je vođena vjerom u uspostavljanje smisla između pisca i čitatelja. Srodnu pojavu pratimo i u fizičkom svijetu. Ipak, između svijeta riječi i svijeta stvari često su nepremostive razlike. Amnezija se u tom procjepu podjednako očituje u građana i u države, iako obje strane imaju slobodu i dužnost skrbiti o daru pamćenja i bogatstvu nasljeđa na prostoru koji su proglasili vlastitim.

Poučan je odnos pamćenja i naroda u posljednja dva europska stoljeća, s pristranostima koje su vodile od samohvale do genocida. Iako bitna za kulturni identitet Europe, danas su to ipak udaljena iskustva.

Jedan od uzroka nespremnosti na pamćenje u našoj zemlji nalazi se svakako u trajnosti neslobodnih uprava prije 1989. godine. Posljednja uprava koja je s uspjehom uspostavila službeno državno pamćenje i utvrdila ga u pravu, historiografiji i školstvu, bila je ona komunistička. Njezinu su pamćenju služile pripovijesti o bitkama, sudionicima i apostolskom djelovanju Vođe i sljedbenika. Tu su pjesmu zajednički pratili državni birokrati i zatravljeno-zastrašene mase. U posljednja dva desetljeća, koja nazivamo godinama slobode, pa i ponosa, pamćenju prilazimo s nepovjerenjem, nebrigom i ishitrenošću.

U Europi se uobičajilo da pamćenje, ulaskom u domenu kolektiva, a posebno u domenu države, postane stvar društvenoga dogovora. Tada se pamćenje proteže od vestalskoga čuvanja državnog ognja (krune u Britaniji, demokracije u Njemačkoj) do svakodnevne prakse očuvanja baštine posredovanjem mjerodavne državne uprave. Pamćenje se tako prakticira od ritualnih mjesta uspostave zajednice do nepristrana očuvanja nenamjernih spomenika.

Pripremajući zakon o zaštiti spomenika u Austro-Ugarskoj na umoru, Alois Riegl je, kao vodeći povjesničar umjetnosti i teoretičar konzerviranja svoga doba, 1903. zapisao da su dotadašnje carske uredbe o pravnoj zaštiti bile obilježene državnim i nacionalnim egoizmom. Pamćenje je stoga imalo obvezu postati dijelom društvene etike, potpomognute idejom altruizma. Jedan od važnijih projekata naše zemlje svakako je poticanje društva i države da započnu prakticirati taj plemeniti osjećaj. Od brojnih spomenika koji vape za takvim ponašanjem istaknuo bih jedan iz doba osuđivane Metternichove uprave.

Riječ je o cesti Sveti Rok – Obrovac, koju je austrijska država pod ravnanjem bojnika Josipa Kajetana Knežića probila oko 1830. Gledajući izdaleka, danas se tragovi ceste osjećaju tek u slabo vidljivu ožiljku u šumi ponad tunela Sveti Rok. Svojedobno je bila ponosni inženjerski pothvat. Putujući 1818. u osvojene krajeve, austrijski se car Franjo I. vjerojatno osjetio pozvanim ispuniti zamisao da mitskom gorom trasira prometnicu koja će spojiti Dalmaciju i Hrvatsku.

Knežić, koji se pročuo kao obnovitelj Jozefine, probijao je u doba Gajevih proglasa o pravopisanju put prema zadarskome zaleđu, spajajući dva jezična i kulturna svijeta koje danas nazivamo svojim zavičajem. Kada se putnik, nakon ugodna uspona i užitka u okolišu sličnu krajolicima Caspara Davida Friedricha, zavojima počne spuštati prema Obrovcu, pored ceste naiđe na odmorište. Tu je, u Podpragu, desetljeće nakon otvaranja ceste, 1841. posvećena crkva u spomen besmrtnome Franji. To djelo arhitekta Valentina Presanija i danas zadivljuje nestvarnom, delfijskom pojavom klasičnoga hrama podno Tulovih greda. Svjedok je vremena i spomenik žandaru Francescu Fracassu, kojega su 27. svibnja 1851. presrela dvadeset i dvojica razbojnika.

Cesta je danas po mnogočemu zanijekani spomenik. Putnika istodobno obuzme divljenje kada se kroz velebitske šume probija do stjenovita južnoga kraja, ali i jeza zbog upozorenja o minskim poljima i tragova novih kamenoloma. Zato je potrebno očuvati njezin okoliš, a zakonskom zaštitom i suzdržanim intervencijama zajamčiti da je dožive i novi posjetitelji. Knežićeva je cesta atrakcija koju je potrebno osloboditi ratnih pogibelji i održavanjem predati novim prolaznicima. Otkrivanje toga zaboravljenog blaga može postati jednom od gesta u razvoju našega skupnog i tolerantnog pamćenja.

Marko Špikić