Skandal umjesto mise zahvalnice

Skandal umjesto mise zahvalnice

U svijetu proslavljen festival kod kuće ususret zlatnom jubileju sve više bez publiciteta u novinama, osim drastično negativnoga

Ne tako davno, čini mi se baš u sezoni njegova, recimo, dotad najljevijega programskoga usmjerenja, na međunarodnom festivalu Mittelfest u Cividaleu del Friuli ostala sam do posljednjega dana. Ujutro sam otišla u katedralu nakon što sam u programskoj knjižici pročitala da je na rasporedu misa zahvalnica za Mittelfest. Posebno me se dojmio crkveni zbor koji je tom prigodom izvodio pjesme sa Zapada i Istoka kršćanske Europe.

Otkuda mi odjednom pred katedralom nad katedralama u Šibeniku to sjećanje? Iskrsava zajedno s pitanjem: je li u nas nešto slično na završetku svjetovnoga festivala još nemoguće?

Ako ste kao ja na ovogodišnji festival (21. lipnja do 5. srpnja) stigli u njegovu drugom poluvremenu, sve je počelo vrlo idilično. Mogli ste čuti od znanaca i pročitati u ove godine izrazito poboljšanu festivalskom »Biltenu« kako je izvrsno prošla večer svečanoga otvaranja s predstavom Čokolada u izvedbi Gradskoga kazališta Trešnja iz Zagreba (prema tekstu Irene Sertić u režiji Nane Šojlev i koreografiji Desanke Virant) i kako je ulično kazalište iz Newcastlea upon Tyne u Velikoj Britaniji razveselilo grad šetnjom razigranih divovskih ptica najprometnijim ulicama, pa je nadalje u kazališnoj dvorani Zagrebačko kazalište lutaka sa šibenskim mališanima proslavilo Držićevu obljetnicu predstavom Plakir redatelja Joška Juvančića. Zbog jezične barijere predstava iz Verone Peća i vuk Prokofjeva s novim tekstom Darija Foa nije ostvarila sve svoje mogućnosti, pa je zatim raspoloženje na Ljetnoj pozornici podigla predstava Plesnoga teatra hrvatske glazbene mladeži iz Splita u koreografiji Lucijana Perića Ljubav na prvi mijau. Onda se, kažu, vinuo do sama vrhunca Kušanov Koko u Parizu u izvedbi Zagrebačkoga kazališta mladih i režiji Ivice Boban. Oduševljenje je potom do usijanja doveo Umjetnički centar Surea Filma iz Tirane s glumačko-plesnom izvedbom Slatko gorki planet, koju nisu zasjenile ni sjajne plesne predstave iz Rusije (Mladi Moskovljani), Španjolske (Ara de Madrid) i Japana (izvrstan nastup baletnog studija Otani iz Tokija). U najsimpatičnijem prilogu »Biltena« s naslovom Nora (uređuje ga Grozdana Cvitan) djeca novinari pokraj lutkarskih i plesnih predstva neumorno uzdišu za igranim dramskim teatrom, kojega im nikada nije dovoljno. Osvojila ih je i zagrebačka Mala scena sa svojim stasitim mladim vitezovima i nevjernom ljepoticom u predstavi Kralj A u režiji Ivice Šimića. Nekoć zbog puke deklarativnosti i otrcanosti izraza prezirani tzv. međuljudski odnosi na šibenskom su festivalu svakodnevni okrugli stolovi pod predsjedanjem Ive Brešana te sudjelovanjem odreda vrlo komunikativnih umjetnika sa svih strana svijeta stvarali nadasve ugodno suradničko ozračje.

Dobro je barem prvih dana bio posjećen i impozantni Sajam dječje knjige. Srdačno su pozdravljeni pjesnici Tito Bilopavlović, Aljoša Vuković, Enes Kišević i Naum Popeski na minijaturnom raskrižju Dobrić, a podjednako malo publike imao je mladi umjetnik na glasoviru Petar Klasan (1992) u velikoj, inače redovito prepunoj kazališnoj dvorani.

Najpouzdanija komponenta šibenskoga festivala oduvijek je njegova likovna strana. Nju je ove godine činila velika izložba radova učenika osnovnih škola s motivom i naslovom Stablo života u postavi Zdenke Bilušić, voditeljice Centra za vizualnu kulturu u Šibeniku: instalacija u crkvi sv. Krševana Louise Kloos iz Graza povezana s radom jedne od dječjih likovnih radionica na festivalu. Anđeli na ovogodišnjem festivalskom plakatu djelo su dviju djevojčica iz Delnica, sestara Apolonije i Agate Lučić, koje su za nagradu pozvane na festival. Vlasta Žanić i Vojin Hraste pod odveć općenitim naslovom Umijećem igre do umjetnosti ispunili su izložbenu dvoranu Muzeja grada Šibenika sugestivnim mrakom i crnilom koje podsjeća na proslavu Dana vještica. Ta izložba nije izazvala življega odjeka od dječje nezainteresiranosti i nečije uzgredne dosjetke kako je jamačno ovamo zalutala sa zagrebačkoga Eurokaza.

Koliko god dječji festival bio prožet bajkom, lirskim humorom, klaunijadama i drugim vedrim zbivanjima, ove je godine očigledno odškrinuo vrata i prizvucima suvremenoga cinizma. Osim neobične izložbe u Muzeju grada pokazala je to i predstava Dječjega kazališta Dubrava iz Zagreba Blizanke prema romanu Ericha Kästnera, koji je vještom i inventivnom redatelju Oliveru Frljiću poslužila uglavnom samo kao polazište za svojevrstan dinamični scenski strip izrazito komičnoga naboja, u kojem dječja publika napeto prati podvig poduzetnih djevojčica koje se uspješno trude pomiriti razvedene roditelja, a odrasliji prepoznavati smiješnu stranu mehanike od svakoga sadržaja ispražnjenih stereotipa društvenoga ponašanja. Dean Krivačić u ulozi oca obitelji uvrstio se među najzapaženije glumce festivala.

Neshvatljivo je što se na ovogodišnji Međunarodni dječji festival osim časne iznimke »Šibenskoga lista« gotovo nijedne novine nisu osvrtale. Ususret zlatnom jubileju šibenskog festivala valjalo bi poželjeti da ga sve novine uvažavaju i prate ne manje nego što to čine za Splitsko ljeto, Dubrovačke ljetne igre, ljetna kazališna zbivanja na Brijunima, od kojih festival posvećen djeci nipošto nije manje važan.

Nije nažalost izostao ni medijski otrov na kraju. Uoči završetka festivala pojavio se 4. srpnja »Novi tjednik« s udarnom senzacijom na naslovnoj stranici o velikom skandalu na Festivalu ukrašenom nasmijanom fotografijom urednika »Biltena«, inače ugledna prevoditelja poljske proze i poezije na hrvatski jezik i, koliko znam, trezvenjaka, koji prema pouzdano bezimenim izvorima kada se razbjesni baca boce o zid redakcije i opasno ugrožava maloljetne suradnike…

Evo nam maloga Virka na djelu, pomislih. Virko je junak jedne šibenske dječje predstave, mališan kojega djeca isprva osuđuju zbog njegove strasti virenja kroz tuđe ključanice, a poslije ga rehabilitiraju i slave jer im je svojim vještinama pomogao uhvatiti mrskoga kradljivca igračaka. Radnja bi sada mogla imati nastavak.

Ne bi bilo u redu zaključiti kako bi šibenskom festivalu bile hitno potrebne što izrazitije odgojne i poučne predstve. Nipošto. Izvanjsko nametanje poruke uvijek je štetno. No, moramo li zaista dokraja oguglati na ovakve geste dostojne jedino čitateljske osude i zaborava ? Ili je i to već postao prihvatljiv način za podizanje naklade?

Marija Grgičević