Šimićeve nove (ljetne) slike

Šimićeve nove (ljetne) slike

Ljeto počinje kad Ivica Šimić priredi izložbu. Prisjećam se ranijih izložbi otvaranih u isto doba godine i jedne lijepe situacije od prije trideset i više godina: ljetna večer u brčanskom književnom klubu Pablo Neruda, raspoloženje je sve bolje, Šimić donosi i pokazuje nekoliko obojenih studija neke Manetove dame. Ista se faca pojavljuje i na ovoj izložbi na Autoportretu slikara u mladosti, a posuđena je s prethodne slikarove izložbe Disney i ja, Galerija Matice hrvatske, 2005.

Diljem miteleuropskog zavičaja gase se makovi uz pruge, a na provincijskim kolodvorima cvjeta lipa. U predvorju Mimare Ivica Šimić izložio je petnaest slika, uglavnom ulja i akrilika na platnu, plus jedan jednako dobar crtež u pastelnoj tehnici. Već nakon prvoga prolaska izložbenim prostorom vidljivo je da nije promijenio temeljna stajališta ni uvjerenja. Ostao je podjednako zaokupljen reinterpretacijama prepoznatljiva svijeta, bilo da je riječ o njegovim već uvedenim temama ili intrigantnim slikarskim citatima. Uvijek se vraćao – odležale teme njemu su poput dobrih iznošenih košulja, čuvaju sjećanja i mirise i uzvraćaju prisnošću ambijenta i poznatog puta. Riječ je zapravo o vidljivim i nevidljivim artefaktima slikareve unutarnje zavičajnosti, stare fascinacije sada su prevrednovane ili svedene gotovo na šifre, kojima on obilježava zaležale stvari i nestale sitnice dvorišne memorije. Čuveni bic, koji je prvi put izložio na velikom formatu prije dvadeset godina, davno je preletio noćnu rijeku, a i rat je prošao, pa je krajnje vrijeme da se i formalno zbrine u primjerenim dionicama hrvatske recentne umjetnosti. Slične apele iznosi i kustos izložbe Slaven Perović u katalogu novih slika, on, istina, govori o drugim odbijenim slikama nekoga zaboravljenog zagrebačkog salona »kojima je Šimić dosegnuo visine rijetke u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Radilo se o slikarstvu bez straha. Te su slike prenosile pozitivnu energiju, bile su pune svjetla i boje, retroelementi su samo podizali ozračje disanja punim plućima. Bio je sasvim iznad svih in i off službenih i priznatih struja.« I ostao!

Motiv bicikla jedna je od njegovih odležalih tema, sentimentalni objekt njegove slikarske pažnje. U Mimari je ovaj put izložen veliki crni bicikl na crnoj pozadini. Drškom kista sugerirana je kiša. Linija je bicikla sigurna, ali neujednačenom debljinom uvaljana u plakatno crvenu. Prednji kotač fotografski je uvećan, a zadnji se gubi u arabesknom, gotovo signiranom potezu. U svijetu nepovratno zagađenu suvišnim i lažnim znakovima dobro bi bilo ovaj postojani i dobroćudni bicikl upamtiti kao mogući logo Šimićeva slikarskog stila.

Sličnu poetiku zadržao je Šimić i pri realizaciji neprepoznatljivih, samo intuitivno sagledivih kompozicija i planova. Takve slike u njega su malokad samo apstraktne, samo ekspresionistički ili lirski apstraktne. Gotovo redovito intervenira na takvim slikama pridodanim aplikacijama koje će pomno i ritualno ugrađivati sve dok ne dovrši sliku – ako je dovrši. Najčešće su aplikacije razglednice, fotografije, poklopci kutija, suhe grančice. Ti kolažni elementi, zalijepljeni ili utisnuti na pravim mjestima, kao da su elementi višeg, kontemplativnog reda, posvećeni i ostavljeni iz Šimićeve velike i osobite potrebe. Sam slikar objašnjavajući poetiku novih slika, citiram iz kataloga, kaže: »Dodajem dio neke dimenzije. Slobodan raditi što hoću. Bez ikakva odnosa i potrebe.«

Iako neredovit u smislu urednog odrađivanja slikarskog posla i sklon poduljim autorskim stankama, Šimić, kad slika, slika brzo i grozničavo: kako drukčije dovršiti posao kojem je zadaća ukinuti nevidljivi kaos i uspostaviti novi, koji ga svejedno zatječe i tjera, kako na potez i boju (i sprej), tako i na odustajanje, na gestualno i samoprokazano, najuočljivije na čistoj i nježnoj apstrakciji pri Rađanju plave. Šimić osim što voli odležale teme, jednako su mu dobrodošle i stare odložene ili nedovršene slike. Pravi je gušt raditi ih iznova. Preslikavati i doslikavati. Brisati i ostavljati. Kao Stvoritelj. Oduševljava ga izvučena različitost. Nastajanje iz nestajanja. Subverzivno će to prvi put potpisati i sprejem izazivajući smisao slikanja na slojevima pokopanih nadahnuća i pri svjetlu Kratkih rezova.

Slavko Butković