Senzacionalni prodor u Europu i svijet

Senzacionalni prodor u Europu i svijet

Fenomenalna je bila pojava zagrebačke škole crtanog filma s obzirom na konkurenciju i jer je doslovno nastala ni iz čega. Nakon što su joj u Americi priznali nadmoć nad samim Disneyjem njezino mjesto prvog europskog prodora bio je renomirani filmski festival u Cannesu. Točno prije pola stoljeća

»Ako se u obradi i tehnici Jugoslaveni koriste iskustvima crtanog filma uopće, dubokim humanizmom i slobodom izražavanja kojima su prožeta njihova djela otkrivaju nešto novo i veliko«, ukazao je na Zagrepčane u Cannesu 1958. Kanađanin McLaren, koji je u postdiznijevskoj eri zauzeo jedno od prvih mjesta u eksperimentiranju sa svjetskom crtanom animacijom. (On je u Cannesu l955. prvi otkrio tehniku direktnog crtanja na filmsku vrpcu, zamijenivši apstrakcijom dugogodišnju Disneyjevu narativnu geg-komiku za veliku i malu djecu.) I dok kod kuće idelogizirana po ukusu, a po masovnosti vulgarizirana publika pulske Arene zviždi pokušaju organizatora da igranom programu prethodi jedan ZG-crtić, elitni svjetski vrh počinje u čudu analizirati čime to potpuno nepoznati Zagrepčani osvajaju crtani ekran. Čuđenju je pridonio i sam Disney, kad su ga novinari upitali na gostovanju u Italiji gdje vidi svoje nasljednike. Najveći mag crtane animacije 20. stoljeća nije dvojio:

»Moji se nasljednici nalaze s druge strane Jadranske obale«, odgovorio je Disney.

Dok crtačku igrariju nekolicine zanesenih zagrebačkih intelektualaca i studoša u privatnom stanu pa poslije u gajbama napuštena kina Dom u Vlaškoj ulici u Zagrebu nije nitko ozbiljno uzimao (bila je to sreća za njih, jer ni cenzura nije shvatila što rade) ti malobrojni ZG-karikaturisti i zaljubljenici u sedmu umjetnost našli su blagotvorno utočište pod krovom Zagreb filma i, potom, njegova Studija za crtani film. Rade samosvjesno i samozatajno, a najkompletniji i najuporniji među njima je DušanVukotić. Doseljeni student arhitekture iz Crne Gore odmah se plodonosno uklopio u novu sredinu. Baš na njegovu munjevitu putu do Oscara pratimo iz godine u godinu kako se razvijala i njegova grupa.

Nakon početka s reklamnim radom za Varteks, Vukotić već l954. daje crtanu satiru na Posjet iz svemira i sljedeće godine s Nestašnim robotom nastavlja na temu aktualnih interesa za prodor u svemir. Tematsku trilogiju zaokružuje Kravom na Mjesecu, a odlična mu je i satira na mladenačku romantiku Cowboy Jimmy, u kojoj se dječaci poistovjećuju s olakim junaštvom kauboja s kinoplatna. To više nisu bili diznijevski crtići samo za djecu, nego neki novi karikiran i dotad neviđen stil za odrasle. I dok 1957. američki avangardist Bosustow dobiva Oscara za Mr Magooa, odvojivši se od McLarenove čiste apstrakcije ipak nekim likom i pričom, Vukotić Koncertom za mašinsku pušku aludira na urbano i mafijaško ozračje i već godinu poslije kuca na vrata Američke akademije sjajnim Piccolom!, filmom čija poruka i danas djeluje umjesno i novo. U čemu je poanta? Dva se nadobudna susjeda bijesno nadmeću malom usnom harmonikom koji će biti glasniji! Aluzija je to bila na hladni rat. Pola stoljeća poslije, vidimo, usnu harmoničicu zamjenjuju mnogo opasniji instrumenti, a nadmetanje itekako svojom svirkom traje dalje. Dok su američki akademici kod Piccola bili još u dvojbi, Surogat iz 1961. izazvao je njihovu jednodušnost te osvaja najveću američku i svjetsku nagradu. Zašto? Jednostavna i duhovita satira dodirnula je prva temu tehnološkog otuđenja svijeta od prirode, gdje čovjek sve pretvara u surogat, nadomjestak. Fabula se svela na dokono raspoloženje tipičnoga snagatora, koji radosno ide na plažu pa nakon napuhana madraca napuše i auto i seksi plavušu i sve svoje maštovite zamisli. Eto, život je doista lijep i lak, poručuje Surogat. Ali lažan! Na povratku s plaže bio je dovoljan čavlić koji bezbrižnom snagatoru probuši autogumu i ispuše sve umjetno stvorene snove.

Vidmo da ekološka svijest o lagodnu životu razvijenih prerasta u svjetski sukob najbogatijih s najsiromašnijima, što samo bitno dokazuje vizionarnost Surogata, čiji je problem u ono doba u domovini potpuno neuočen. Umjetnik je išao ispred vremena!

Nikada prije, a vjerojatno ni poslije, hrvatski film neće doživjeti veće priznanje, pogotovo nije to uspio jugoslavenski skupo dotiran igrani žanr ratnih spektakla. Osim toga, onda se na svaki međunarodni uspjeh Hrvata odozgo pritajeno gledalo kao na neki mogući nacionalni separatizam. Tako pored živih autora, scenarista Sremca i animatora Vukotića, Jugoslavija na dodjeljivanje nagrade u Hollywood sramotno šalje nekog distributera! Samo da bez buke sve brže prođe! Uostalom, nagradu je dao kapitalistički svijet!

Premda je rađen sasvim novim i karikiranim, gotovo pikasovskim crtežom, Vukotić je ipak pazio da ne zapusti tradiciju diznijevskoga gega i onu jedinstvenu holivudsku dinamiku te jednostavnu fabulativnu kompoziciju za širu publiku, nastojeći da bude jednostavan i ne odveć intelektualno hermetičan, čemu su filmski crtači često bili skloni. Jedino se pronicavi Vicko Raspor usudio upozoriti da u slučaju zagrebačkih autora nikako nije riječ samo o gegu, nego o jednoj čitavoj filozofiji! Dok se poneki elitni kritičar nastojao iskazati formalnom i estetiziranom analizom Surogata, nitko nije vidio jednostavnu etičku dimenziju, jer Amerikanci nikako nisu nagradili tek crtež, nego, vizionarnu poruku, koja je, vidimo, i nakon pet desetljeća aktualna.

Mladen Hanzlovsky