Roman buja, kraći oblici uzmiču

Roman buja, kraći oblici uzmiču

Nije bilo takvih novih imena ili tematskih, poetičkih i sl. novosti koje bi ekstremno iskočile ili imale prevratničko značenje. Nastavlja se poetički pluralizam, prevladava roman i suvremene teme. Ima dosta vrlo dobro napisanih knjiga, kojima nedostaje tek neki detalj do punine, a najbolja proza dolazi iz radionica već afirmiranih majstora: M. Kovača, J. Mlakića, P. Pavličića, I. Vrkljan, D. Rešickog.

Pitanje na koje najprije, makar kratko, valja odgovoriti: zašto pregled hrvatske prozne produkcije usred (kalendarske) godine? Navikli smo naime da se ovakve inventure rade potkraj godine, u prednovogodišnjim ili novogodišnjim brojevima novina i časopisa, i ne pitajući se više zašto baš tada. Pa zato što je – kraj godine! Zato što se mi tu po navici držimo mehanike datuma, a ne logike književnoga života. E sad, ima li u kriteriju kraja godine (osim navike!) više »logike« nego u kriteriju sredine godine, kad se zapravo završava jednogodišnji izdavački ciklus naših nakladnih kuća?

Kakav god odgovor bio, za koji se god kriterij odlučili, on ima i svoje za i svoje protiv; u svakom slučaju krije i neke zamke. Često je to tako kad je riječ o kakvu pokušaju usidravanja književnosti u vremenu, makar i za tako nepretenciozne svrhe kakvi su ovakvi pregledi produkcije u nekom točno omeđenu razdoblju. Spremni smo, recimo, uvijek prednost dati unutarnjoj logici književnosti pred njezinom datumskom mehanikom i iz toga izvlačiti različite, kadšto i dalekosežne, zaključke o tematskoj, stilskoj ili kakvoj drugoj koherenciji (ili udaljavanju) unutar opusa pojedinog pisca, pa i zaključke o sličnostima / razlikama dvojice ili više stvaralaca, sve do razine poopćavanja.

Dominacija romana

Olako shvaćeno vremensko kontekstualiziranje osobito može uroditi komplikacijama, pa i dovesti do pogrešnih zaključaka, ako ne vodimo računa o tome kad je neki objavljeni rukopis nastao. Ovdje ćemo spomenuti dvije takve knjige, tiskane u razdoblju od ljeta prošle do ljeta ove godine – dakle u vremenu o kojem ćemo govoriti u ovom tekstu – a čiji su rukopisi nastali znatno ranije. Tako je golema većina tekstova iz vrijedne zbirke proznih minijatura Dražena Ilinčića Najkraće priče napisana i tiskana u novinama godinama prije nastanka rukopisa njegova romana Berlinski ručnik, koji je pak objavljen prije te knjige kratke proze. Ne uzme li se u obzir taj vremenski detalj – što je bilo prije, a što poslije – mogli bismo stići i do groteskna zaključka o razvojnom putu Ilinčićeve proze. Roman Mirka Kovača Grad u zrcalu odležao je pak, voljom autora, dvadesetak godina u ladici, i objavljen je tek 2007, »u posve novim okolnostima, još malo dotjerana i pročišćena verzija«. U Kovačevu opusu nije doduše bilo tako radikalnih tematskih ili stilskih promjena kao u Ilinčića, pa ni posljedice zanemarivanja vremena nastanka ovog rukopisa vjerojatno ne bi bile tako drastične. Ali, sasvim je sigurno da bismo na njega gledali donekle drukčije kad taj podatak ne bismo znali.

Što je dakle hrvatskoj prozi, čiji su najveći nakladnici i dalje Profil i VBZ, pa Naklada Ljevak, Algoritam, Fraktura, Mozaik knjiga..., donijela izdavačka 2007/08. godina?

Dio odgovora (onaj koji se tiče statistike) moći će se temeljiti na objektivnim, provjerljivim podacima, drugi (vrednovanje) bliži je, još, subjektivnoj procjeni. Nemamo doduše još brojčane podatke od nakladnika o tome koliko je knjiga proze tiskano u sezoni 2007/08. (u kalendarskoj 2007. govorilo se o šezdesetak romana, što je za naše prilike golema brojka, pogotovo kad se usporedi s nekim ne tako davnim godinama), ali je jasno uočljivo da raste broj objavljenih romana, koji su glavna književna vrsta, a smanjuje se broj zbirki kraćih proznih oblika (pripovjedaka, novela i kratkih priča).

Zašto danas svi pišu romane? Prvo zato što ih je lakše objaviti nego nekad. Jednostavnije je, jeftinije (ako ste dovoljno drski, možete znatno uštedjeti budete li sam svoj majstor – lektor, korektor, grafički i likovni urednik... ali u 99 posto takvih slučajeva konačni proizvod zajamčeno je loš ili katastrofalan); i, što je najvažnije, znatno je manje zapreka: nema ideoloških komisija, a struka se uvijek može izmanipulirati. Ako ne prođe kod afirmiranog izdavača, može i kod nekog manjeg, a ako ne ide ni tu, ambicioznom autoru ostaje i vlastita naklada. Ali – zar danas doista svi pišu romane? Pa i ne pišu, to samo tako izgleda; čak bi se moglo opravdano pretpostaviti da se mnogo više pišu priče (golem odaziv npr. na »Večernjakov« natječaj; na natječaj Konzora i portala Bestseler.net za zbirku priča Da sam Šejn stiglo je oko 550 tekstova; mnogo je kratke proze na blogovima, itd.), ali je stvar u tome da ih nakladnici znatno manje objavljuju. Riječ je naprosto o umjetnom stanju, koje su na tržištu proizveli knjižari, jer su romani i sada kurentnija roba od zbirki priča. I zato danas za ozbiljna autora napisati roman ne može biti samo stvar mode ili prestiža, nego je to modus (književnog) opstanka.

Knjige i godine

Opća demokratizacija, oslobađanje od stereotipa i novi, dostupniji medijski prostor na svoj način utječu i na književni život. Tako su osim autora koji pokazuju da im je književno stvaralaštvo važan ili trajan životni interes na sceni i brojni diletanti, amateri, hobisti i ljudi koji su u književnost zalutali ili u njoj primarno traže nešto drugo. Dolazeći iz različitih društvenih slojeva, oni uglavnom i u nedogled pišu o tim svojim uskim iskustvima, ali ne zato što, kako kažu, najbolje poznaju tu sredinu, nego zato što druge i drukčije mikrosredine uopće ne poznaju, a nemaju ni interesa ni želje da se studioznije pozabave tematikom izvan vlastite svakodnevice. Tako do nas stiže mnogo knjiga sužene osobne i društvene dioptrije, nedovoljno domišljenih, jezično i stilski sirovih ili nedorađenih, i to ponajviše zbog autorske nemoći, kadšto i zbog žurbe da se tekst što prije objavi.

Ne prolazi nezapaženo ni činjenica da se proznim knjigama, i to takvima koje nipošto nisu sezonskoga karaktera, javlja sve više autorica. Spomenuo bih ovdje Andreu Pisac, čija zbirka priča, uglavnom ljubavnih, Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem tretira žensku osjećajnost i uopće položaj žene na svjež i smjeliji način (za razliku od tzv. nove muške osjećajnosti izražene u romanu Krešimira Pintarića U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo, koja već pokazuje znakove ozbiljne iscrpljenosti). Ima proznoga dara i pjesnikinja Renata Valentić, čije priče sabrane u knjizi Možeš malo glasnije? sugestivno govore o frustriranim i uplašenim ženama.

Iako ne pripada u ladicu autora čija je knjiga objavljena u vremenskom ciklusu o kojem ovdje govorimo, pojava Nade Gašić i njezina romana Mirna ulica, drvored (nagrada Slavić – najbolja prva knjiga 2007) višestruko su simbolični za naš književni život: ta je autorica debitirala u svojoj 57. godini, a napisala je vrlo solidan roman (koji je pobrao dobre kritike i k tome dobio javno priznanje). Na taj je način književno tržište efikasno odstranilo jedan teški stereotip, pa nije čudno što danas ima sve više prvih proznih knjiga autora (bez obzira na spol) koji su već u zrelijoj životnoj dobi. Ako su nam važne dobre knjige, onda nam nisu važne godine njihovih autora; sve su ostalo dodaci i začini, s kojima valja vrlo pažljivo i s mjerom.

Želimo li izdvojiti neke sociološke i užeknjiževne karakteristike hrvatske proze u ovom jednogodišnjem razdoblju, svjesni, jasno, ograničenja i nedostatnosti takva uopćavanja, onda najprije valja reći da nije bilo takvih novih imena ili tematskih, poetičkih i sl. novosti koje bi snažno iskočile ili imale prevratničko značenje da bi se oko njih okupila neka veća grupacija pisaca. Održava se dakle stanje poetičkog pluralizma, a sasvim je pristojan broj pisaca čiji su tekstovi u jezičnom i stilskom pogledu egzemplarni (Mlakić, Pavličić, Kovač, Šimpraga, Jarak, Perić, Ilinčić, Glamuzina...). Kad znamo koliko je ta mucavost bila metastazirala, onda je ovo svakako jedan od ohrabrujućih znakova sezone. Na ovoj vremenskoj mikrorazini može se pak vidjeti da se nastavljaju neke težnje uočene već prije, a neke će zacijelo još potrajati, jer riječ je o procesima. Jasno je npr. da ratna tematika postaje sve rjeđa – tek su dva naslova koja valja zapamtiti: Literarna sekcija Pavla Pavličića, koji je posebno zanimljiv zbog svoga kompozicijskog ustroja, i Spavaš li? Aleksandre Kardum – iako vjerujem da rat kao nadahnuće, barem kao pozadina nekih suvremenijih tema, neće tako skoro nestati.

Ali tko je najbolji?

Zanimljivosti suvremene hrvatske proze pridonose povremeno i solidna ostvarenja u nekim u nas rjeđim, egzotičnijim žanrovima (kao što su svojedobno egzotični bili krimići): ovaj put to se može reći za špijunski roman Tamo gdje prestaje cesta autora Dine Milinovića, nekadašnjeg diplomata, a sada sveučilišnog profesora, ili za chick-lit-roman Banana Split srednjoškolske profesorice Željane Giljanović. Ponekad bi trebalo zaviriti i u radionice domaćih pisaca SF-a, jer mi se čini da su nekako odveć po strani (je li taj njihov geto prisilan ili dragovoljan?), a po analogiji i tu bi se moralo naći dobre proze barem koliko i u svakom drugom književnom žanru.

Svojim žanrovski hibridnim, složenim romanom D’Annunziev kod Boris Perić vraća nadu u onaj gotovo zamrli način pisanja u čiju se pripremu ulažu veliki istraživački i eruditski napori. Delimir Rešicki objavio je tematski dosljednu i kompozicijski pomno složenu knjigu o »nemogućim ljubavima« Ubožnica za utvare, a žestoko napisan roman Drage Glamuzine o ljubavi i ljubomori Tri ostao je nažalost bez punokrvnoga društvenog konteksta u kojem se zbiva. A upravo je suvremeni društveni kontekst u romanu Roberta Perišića Naš čovjek na terenu najistaknutiji njegov dio. Popisu pripovjedača koje bih mogao preporučiti za čitanje dodajem i blogera Jesusa Quintana, odnosno Zorana Pilića i njegovu zbirku priča Doggiestyle.

Nije rijetkost u praksi pisaca da se, u želji da postignu jače efekte, namjerno udaljavaju od čistih žanrova te da ih nastoje kombinirati (žanrovski hibridi), ponekad i mnogostruko, kao u slučaju romana Hrvoja Šalkovića Oko cucka pa na mala vrata (kriminalistički, akcijski, ljubavni). Posebne efekte pisci postižu i uporabom različitih stilova, kadšto i oprečnih, što je zahtjevan posao, ali kad uspije – uvijek je zahvalan. Takvim su se postupkom, svatko na svoj način, poslužili Josip Mlakić u romanu Tragom zmijske košuljice (ovdje valja upozoriti na uporabu štokavske ikavice i ijekavice kao na razlikovne elemente koji nose posebna značenja), Dalibor Šimpraga u romanu Anastasia (jezik današnje zagrebačke mladeži i tranzicijske zbilje nasuprot jeziku koji opisuje povijesne dionice), Sanja Bilić u romanu prvencu Koji film sad vrtiš u glavi, pa Aleksandra Kardum u svom već spominjanom romanu Spavaš li?

U upravo minulu izdavačkom ciklusu autobiografski žanr bio je, čini se, najproduktivniji, a kvalitetom svakako najdojmljiviji. »Fikcionalnom autobiografijom« Pustinje iskazao se još jednom Rade Jarak, svoju četvrt stoljeća stvaranu autobiografiju ponovno je novim detaljima nadopisala Irena Vrkljan (Svila nestala, škare ostale), a Mirko Kovač u Gradu u zrcalu na vrhunski je način fokusirao istodobno svoj život i svoje knjige.

Ali tko je među svim tim spomenutim imenima i naslovima najbolji? Žiriji koji su o tome odlučivali u prvoj polovici godine, i u kojima su ponekad sjedili isti ljudi, imali su, s jednom iznimkom, uvijek različita mišljenja. Tako je nagrada »Jutarnjeg lista« pripala R. Perišiću, nagrada tportala D. Šimpragi, »Vjesnikova« nagrada Goran Mlakiću, godišnja nagrada Nazor i Matičina Šenoa Kovaču. Moj vrh liste najboljih sadržavao bi imena Kovača, Mlakića, Pavličića, Irene Vrkljan i Rešickog, ali odmah iza njih dolazi niz vrlo dobrih ostvarenja (u kojima ima stanovitih nedostataka) pisaca različitih naraštaja i poetičkih usmjerenja. Uostalom svi ovdje spomenuti autori (uz ispriku onima čije knjige nisam uspio vidjeti) zavređuju pozornost čitatelja.

Strahimir Primorac