Rješenje treba potražiti u svježim idejama

Rješenje treba potražiti u svježim idejama

Kada bismo stavili na kup i kronološki poredali koncerte koje sezona u Zagrebu sadrži, uvidjeli bismo da bi prosječni zaljubljenik u glazbu mogao gotovo svaki dan sjediti u jednome od zagrebačkih koncertnih prostora. Kada bismo, s druge strane, dobro promotrili kvalitetu i razinu ponuđenoga, situacija bi se mogla pokazati ponešto drukčijom.

Uobičajena i ustaljena koncertna ponuda iz godine u godinu ne mijenja se odveć i vrlo rijetko donosi znatnija osvježenja. S domaćom orkestralnom ponudom situacija je nepromijenjena. Zagrebačka filharmonija i Simfonijski orkestar HRT-a održavaju svoje cikluse takvima kakvi jesu, na izvedbenoj razini kakvu mogu postići, a koja nije odveć visoka, što, pak, nikako ne bi trebalo zadovoljiti dva najistaknutija nacionalna orkestra. Zagrebačka filharmonija počela je u svojim ciklusima ugošćavati slabije ili prosječne inozemne soliste i dirigente, mimo izvrsnih, darovitih i u svijetu priznatih domaćih glazbenika, koji teško nalaze put do Filharmonije. Nešto slično moglo bi se ustvrditi i za produkcije Zagrebačke opere, koja je, ipak posljednjom premijerom Orfeja, s izvrsnim Krešimirom Špicerom u glavnoj ulozi, pokazala da je itekako opravdano angažirati domaće kvalitetne snage. To bi, umjesto sporadičnih pokušaja, trebalo postati sustavni način provođenja kulturne politike.

Izrazito pozitivan smjer kojim su krenula spomenuta dva orkestra jest formiranje komornih sastava od članova orkestra te oblikovanje manjih koncertnih ciklusa. Tako su nastali i djelatnost proširili Kvartet tuba XL, Puhački oktet Zagrebačke filharmonije te najnoviji Acoustic project, zadužen za interpretaciju suvremene glazbe. Čak je i Gudački kvartet Rucner novu sezonu započeo u koprodukciji s Filharmonijom. Simfonijski orkestar HRT-a također se pokrenuo u istome smjeru započevši ciklus koncerata komornijega tipa u Hrvatskome glazbenom zavodu. Izvrsna je to prigoda za uvježbavanje i usavršavanje glazbenika, stavljanje u nove situacije i odnose, širenje njihovih osobnih glazbenih obzorja novim i drukčijim repertoarom. No, paradoksalno je da u takvim formacijama mnogo bolje funkcioniraju nego povratkom u matični orkestar.

Vrlo dobre programske poteze iz godine u godinu sve bolje osmišljavaju i realiziraju ciklus Lisinski subotom Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskoga i ciklus Sfumato Zbora HRT-a, prvi s dobrom ravnotežom inozemnih i domaćih umjetnika te zanimljivim zaokruživanjem manjih ciklusa unutar krovnoga imena Lisinski subotom, a drugi promišljenim osvajanjem širokoga zborskoga repertoara. Pritom ne treba zanemariti ključnu ulogu koju nosi Tonči Bilić, programski ravnatelj ustanove i šef dirigent zbora. Koncertna direkcija Zagreb održava svoja ustaljena tri ciklusa, među kojima kvaliteta i programska ideja Forte fortissima sve izraženije počinje opadati. Naime, svašta se počelo uključivati u taj ciklus, pa tako i primjerice jazz-nastup Azize Mustafe Zadeh, što svjedoči o neiskristaliziranome cilju koji Koncertna direkcija želi tim ciklusom postići.

Hrvatski glazbeni zavod stjecište je više komornih ciklusa te pojedinačnih nastupa i projekata, čime se nameće kao osobito mjesto glazbenih susreta takve vrste. Ono što bi Glazbeni zavod trebao intenzivnije razviti, a što se zaista trudi u okviru postojećih mogućnosti, jest izdavačka djelatnost. Među ciklusima kojima je Glazbeni zavod ustupio svoju dvoranu nalaze se i ciklusi Koncertne agencije Art agent, koja se posebice trudi pružiti prostor predstavljanju domaćih mladih umjetnika, ali i održati vrijednu tradiciju jedinoga gitarističkog i jedinoga pijanističkog ciklusa u gradu. Premda imaju važnu ulogu u glazbenome životu grada Zagreba, trebali bi intenzivnije poraditi na vlastitoj promociji kako bi osnažili mjesto svojih ciklusa u ponudi komornih glazbenih programa u Zagrebu, ali i šire (budući da programe razmjenjuju i s drugim gradovima). Specijalizirani suvremeni glazbeni izričaj, dosad prisutan samo u djelovanju ansambla Cantus, dobio je od ove sezone novi polet u već spomenutom ansamblu Acoustic project, koji će, nadamo se, nastaviti djelovati i konačno znatnije povećati zastupljenost suvremene glazbe u redovitoj koncertnoj sezoni, i to upravo u takvu specijaliziranom obliku.

Dva festivala komorne glazbe odradila su protekle sezone očekivano dobar posao, a riječ je o Zagrebačkom međunarodnom festivalu komorne glazbe održanu u jesen 2007. te Festivalu sv. Marka protekloga proljeća. No, posebno važan pomak, i u koncepcijskom i u programskome smislu, načinile su prošlogodišnje Varaždinske barokne večeri, koje su s novim umjetničkim ravnateljem Davorom Bobićem probile festivalske granice prema Europi i svijetu partnerstvima s nizom europskih gradova i Slovačkom, kao zemljom partnerom. Uz opsežnu i intenzivnu medijsku i promotivnu kampanju, zadržavši visoku razinu kvalitete i profesionalnosti gostujućih glazbenika i ansambala, Bobić je okrenuo novu stranicu, dao Varaždinskim baroknim večerima nov zamah i, čini se, pokrenuo novi smjer u životu festivala. Smjer na koji bi se mnogi drugi mogli ugledati.

Uza sve pozitivne i manje pozitivne činjenice koje rese naš glazbeno-koncertni život, potrebno je zapaziti da sve manje znamo što od kojeg ansambla, ciklusa ili festivala želimo postići. Stoga prijeti opasnost od nepotrebna izjednačavanja, a time i opasnost od snižavanja visine kriterija.

Mirta Špoljarić