Repertoarna predomišljanja

Repertoarna predomišljanja

Možda nije posve netočan dojam o varaždinskom kazalištu kao o rezervnoj poziciji zagrebačkoga kazališta. To može značiti dvije stvari, prvo, da se u Varaždinu – riječ je dakako o kazalištu – može braniti stvar Zagreba ukoliko bude potrebno (i kad Zagreb nije za to sposoban); i, drugo, da nije potrebno u Varaždinu robovati slabostima kojima podliježe Zagreb, pa prema tome da ne treba ni robovati toj usporedbi. Varaždin u najboljim dosezima svog kazališta nikad nije periferija Zagreba, nego podsjetnik za propušteno, uputa u potrebu i primjer drukčije vizure i gdjekada gotovo neobjašnjiv lucidni iskorak. U Varaždinu također nalazimo potvrdu za osvjedočenje da se nešto nije trebalo dogoditi ni u Zagrebu i da su prilike za pad posvuda ponuđene.

Kad je riječ o protekloj sezoni, činjenica je najprije da se u njoj ponovila greška iz prethodne sezone. Veliko ime Mihaila Bulgakova ne opravdava igranje njegove djetinjaste dramatizacije romana o Don Quijoteu skrivene pod poluprozirnim naslovom Von Lamot od mača, kao što je slično vrijedilo i za Goldonijevu dramatizaciju Moličreova života. Kazalište nije slikovnica, a to što su se čvrge mogle omaknuti i velikim autorima ne znači da ih zato treba objeručke prihvaćati. Licitiranje istaknutih naslova iz povijesti teatra, posebice Krležina dramskoga repertoara, bio je put k izboru Vučjaka, a ne valjda što bi ova desperatna balada o povratku u provinciju bila zahvalnim poticajem za kazališnu ekshibiciju. Ali Kunčević kao kazališni vuk znao je započeti partiju iz pomalo bezizgledne pozicije. Ako već nije imao glumca rođena za glavnu ulogu Krešimira Horvata, on se gavelijanskim lukavstvom odlučio za ansambl sastavivši ga iz pomalo zaboravljenih zagrebačkih glumaca srednjega naraštaja, među kojima sjajnoga Željka Mavrovića kao Hadrovića. Ojačavši ansambl kao kolektivnog protagonista, Kunčević ga je osposobio za najvažniju zadaću, a to je bilo igranje snovitih intermezza koji se pretapaju s igrom, a ne suprotstavljaju joj se. Time je Amerika intrigantno uvedena u predstavu kao virtualna, globalistički intonirana projekcija komada, kojom se Krležina vizija dosljedno završava u ozračju i ozvučju mjuzikla.

Britanski repertoar ima ulogu dramske pričuve koja nikada ne iznevjerava kad treba uprizoriti predstave namijenjenu razigravanju ansambla. Prva od njih bila je Zmija Alana Ayckbourna, komad oslonjen na domišljate kriminalističke zagonetke koje se raspleću mehanizmom psihološke drame. Sve ako smo zaboravili zaplet, nećemo zaboraviti na glumački ovjerovljen suspense, koji je organizirala redateljica Tea Gjergjizi Agejev. Na Ayckbourneovu tragu napisao je mladi i uspješni David Farr komad Naočale Eltona Johna, koji s blagim humorom tretira slučaj javnoga ludila zvana nogomet. Varaždinski ansambl igra predstavu na ispodpozorničkoj Komornoj sceni Zvonimir Rogoz, gdje naprosto sve što se odigra stječe osobitu kakvoću konkretnosti i teatralnosti. Tako je sekstet od četiri glumca i dvije glumice, u okretnoj scenskoj postavi redateljice Ksenije Krčar, odigrao Farrov izvrsni komad primjernim angažmanom karakterno profiliranih tumača na način kako se to rijetko vidi na našim pozornicama. Nema nikakve dvojbe da je koncept repertoara HNK u Varaždinu za prošlu sezonu, bez obzira na dvije odlične predstave, a u očekivanju Dunda Maroja u režiji Vasilija Senjina, rađena za Dubrovačke ljetne igre, ipak pretežno prakticistički zasnovan, prigovor koji može biti samo estetičko zanovijetanje pred zahtjevima premoćne zbilje.

Zvonimir Mrkonjić