Putovanje s ruskim filmovima

Putovanje s ruskim filmovima

U studiji Ponos i panika: rusko zamišljanje Zapada u post-sovjetskom filmu, autorica Jana Hašamova suvremenu rusku kinematografiju sagledavajući u ključu psihoanalitičke teorije Britanke Melanie Klein (teorije koja govori o promjeni odnosa pojedinca prema određenom objektu tijekom prvoga razdoblja života – od djetinjstva preko adolescencije do zrelosti), u ruskom filmu s kraja 20. i početka 21. stoljeća pojednostavnjeno uočava dvije snažne struje, odnosno dva ključna svjetonazora koji bi se uvjetno mogli nazvati i ideologijama. S jedne je strane zaokupljenost glasovitih ruskih filmaša poput Aleksandra Sokurova (Ruska arka) i Nikite Mihalkova (Sibirski brijač) važnim nacionalnim temama, pri čemu su obojica definirani kao izraziti nacionalisti i nekritički nostalgičari koji smjernice za budućnost svoje zemlje pronalaze u idealiziranoj boljoj prošlosti carske Rusije, a s druge skupina mlađih autorica i autora koji se u svojim djelima bave tranzicijom ruskoga društva u post-sovjetskoj eri, društva povrijeđena nacionalnog ponosa i socijalnih nepravdi, koje se stvara pod snažnim utjecajem Zapada. Upravo podcjenjivački i(li) afirmativan odnos prema Zapadu u današnjem vremenu neprestane mijene i nerijetko bolna sazrijevanja ruskog društva, sagledan u kontrastu s nekadašnjim naivnim i djetinjastim idealiziranjem kapitalizma i zapadnih vrijednosti (o čemu i mi Hrvati imamo štošta reći) prema Jani Hašamovoj temeljna je razdjelnica u suvremenom ruskom filmu.

U sklopu najave za skorašnji Deseti motovunski filmski festival, današnja ruska sedma umjetnost prilično se reprezentativno predstavila tijekom Tjedna ruskoga filma održana u ZKM-u od 5. do 11. srpnja. Ruska kinematografija, koja ove godine obilježava stotu obljetnicu, tijekom protekla je burnog stoljeća zbog brojnih političkih, ideoloških, kulturnih, društvenih i svjetonazorskih mijena, od vremena carske Rusije preko Oktobarske revolucije do razdoblja ideološke represije i rušenja zabrana socijalističkog realizma, prošla različitih faza kao zacijelo nijedna druga svjetska kinematografija. Dok titula najvažnijega komercijalno usmjerena suvremenoga ruskog filmaša zasigurno pripada Timuru Bekmambetovu, potpisniku najvećih ruskih kinouspješnica Noćna... i Dnevna straža, koji je aktualnim hitom Tražen sreću odlučio okušati i u Hollywoodu, najzvučnije ime današnjega ruskog art-filma neosporno je Andrej Zvjagincev, daroviti umjetnik izišao ne iz Gogoljeve, nego iz kabanice svog imenjaka Andreja Tarkovskog. U Zagrebu, a uskoro i u Motovunu, novi ruski film predstavlja uistinu moćna gomilica danas relevantnih autora, od spomenutoga Nikite Mihalkova preko Alekseja Balabanova i Vere Storoževe do nažalost prerano tragično preminula Sergeja Bodrova mlađeg.

Možda najbolji naslov prikazan u tehnički neprimjerenoj dvorani ZKM-a izvrsna je, poetična i iznimno sugestivna egzistencijalistička drama Putovanje s domaćim životinjama Vere Storoževe. Nagrađivana priča o senzibilnoj, povučenoj i šutljivoj Nataliji, sredovječnoj ženi koja nakon većega dijela života provedena u dogovornom braku bez ljubavi nakon muževe smrti doživljava simboličko i stvarno oslobođenje, samospoznaju i emancipaciju, režirana je mirno i iznimno pedantno, primjereno sporim ritmom i s izraženim osjećajima za ambijent (negostoljubiva, istodobno strašna i divna ruska provincija) i emotivna stanja protagonistice. Dok pored njezine trošne kuće tutnje vlakovi (konvencionalna simbolika prolaznosti života i mogućnosti bijega), Natalija počinje otkrivati vlastitu predugo potiskivanu osobnost i ženstvenost, te se izazovnim odijevanjem i neobveznim seksom ostvarivati kao poželjna žena i ljubavnica. Isprva ne i kao majka, jer joj se na tom putu ponovno isprečavaju muški egoizam, posesivnost i patrijarhalni svjetonazor oličeni u liku samohranog oca i vozača kamiona, no naposljetku i u tom smislu, kad usvoji dječaka bez roditelja. »Natalija znači prirodna«, kaže svećenik zabrinut što udovica prema pokojniku ne osjeća tugu, nego mržnju, i upravo je gotovo očajnički bijeg od okova patrijarhata i zanijekane ženstvenosti najprirodnija reakcija protagonistice. Potraga za (višim) smislom i osobnošću u otuđenom i etički izgubljenu društvu jedna je od najčešćih tema novoga ruskog filma, intrigantnom obradom koje se Storoževa nastavlja na radove spomenutoga Zvjaginceva te u nas nepoznatih redatelja Borisa Klebnikova, Alekseja Popogrebskog i Aleksandra Veledinskog.

Otuđenim i moralno dezorijentiranim tranzicijskim ruskim društvom iz drukčijega se rakursa bavi i cijenjeni Aleksej Balabanov u filmu Brat i njegovu slabijem nastavku Brat 2. Iz spomenutih naslova nije sasvim jasno zašto dio europske kritike Balabanova smješta uz bok Larsu von Trieru te ga drži trenutno jednim od najizvornijih i najprovokativnijih svjetskih redatelja (za detaljniji bi uvid u njegov rad valjalo pogledati hvaljene filmove Sretni dani i O nakazama i ljudima). Crnohumorna krimi-drama Brat razmjerno je konvencionalan, no svakako energičan i slikovit žanrovski uradak, opora storija o osveti smještena u podzemlje Sankt Petersburga i realizirana dugim, statičnim kadrovima, sporim zatamnjenjima i bogatim koloritom kojim dominira smeđa boja. U središtu zapleta filma, kao i njegova tonom i ugođajem dosta inferiornijeg nastavka, asocijalni je mladić Danilo, veteran čečenskog rata u čijoj se psihopatski hladnokrvnoj bešćutnosti i spremnosti na počinjenje ubojstva očituju traume prouzročene tranzicijom, siromaštvom, raspadom nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i ratom u Čečeniji.

Dok se urbanom humornom romantičnom dramom Šetnja Aleksej Učitelj unatoč prezimenu predstavlja kao pretenciozan no ipak zanimljiv učenik Erica Rohmera, Françoisa Truffauta (Jules i Jim), Jean-Luca Godarda i unekoliko Akija Kaurismäkija, od preostalih filmova valja izdvojiti dramu Igra noćnih leptira Andreja Proškina i pomalo precijenjeno no neosporno uspjelo Oscarom ovjenčano ostvarenje Opečeni suncem Nikite Mihalkova iz 1994, najstariji film prikazan na Tjednu.

Josip Grozdanić