Pučka svečanost

Pučka svečanost

Fabula starogrčkoga mita o Amfitrionu poznata nam je danas ponajviše po znatno novijim dramskim verzijama Moličrea (1668), Von Kleista (1807) i Jeana Giraudouxa (1929); u antičko doba tragikomičnom pričom o prevarenom mužu (kojemu je zapravo učinjena čast, jer je njegov dvojnik/suparnik bio sam Zeus) i pri svemu tome nevinoj ženi pozabavili su se još Sofoklo i Euripid. Dapače, u ponešto ironičnu kontekstu, Amfitrion je (osobito u romanskim jezicima), postao i sinonim za dobra, velikodušna, gostoljubiva domaćina.

Jedan od najranijih rimskih komediografa, Tit Makcije Plaut (poznata je jedino godina njegove smrti, 184. pr. Kr.), svoje je djelo (u stihu, po grčkom uzoru, ali bez podjela na činove) napisao oko 189. Prevoditelj Neven Jovanović tekst je osuvremenio i odlučio se za filološku varijantu naslova, tako da je grčki Amfitryo postao rimski Amfitruo, a otuda i hrvatski Amfitruon. Slično je i (sretno obljubljena, a nesretno optužena, baš kao što i priliči tragikomediji) supruga naslovna lika Alkmena postala Alkumena, što su sve postupci za koje vjerojatno postoje relevantna znanstvena opravdanja, no koje bi bilo bolje primijeniti u kakvoj raspravi, negoli u konkretnoj kazališnoj izvedbi (još k tome, kako se čini, hrvatskoj profesionalnoj praizvedbi). Drugo je pitanje osuvremenjivanje vokabulara: za primjer dovoljno će biti navesti da se samo u prologu pojavljuju atipične riječi popur profita, biznisa, negativaca, producenata, predizborne kampanje, lobiranja, inspekcije, transformera, šupirati, a tu su i druge konstrukcije iz razgovornoga, a ne strogo književnog jezika. Razlog takva postupka leži u svojevrsnu oponašanju Plautove jezične i scenske prakse: autor je naime bio teatarski praktičar, a ne književnik, te je u prvome redu gledatelje želio privući i zabaviti – za što jezik ne smije biti odveć ukočen ni visoka stila.

Ma koliko bili skeptični prema takvim jezičnim akrobacijama, u koncepciji predstave redateljice Katarine Deszcz one (uz ponešto gledateljskoga čuđenja) dobro funkcioniraju, i uistinu pridonose kreiranju ugođaja (predstava je na otvorenom) svojevrsne pučke svečanosti – zabave, u kojoj se scenskim sredstvima (post)modernoga teatra puku podastire škakljiva (da ne kažemo lascivna) priča, te ponešto aluzija na čudesni svijet oko nas. Više no Plaut, prezentirana je umjerena (što će reći, ne pretjerana) parodija Plauta, u kojoj se prilično pjeva i nešto malo pleše, uvijek uz sjajnu glazbu Mate Matišića, a na kraju bude i pirotehnike (koja ilustrira višnju, božansku intervenciju). Uglavnom, režija se nadahnula nepreuzetnošću (što je u načelu dobro) i stanovitim odmakom, koji je možda dio koncepta (dramaturg je već nam poznati Andrzej Sadowski), a možda i proizvod sumnje o igrivosti kakva razmjerno ozbiljnijega Plauta danas, pogotovo kad se ima u vidu koliki je receptivni napor publika uopće spremna uložiti.

Glumački ansambl doimao se zato ozbiljno i jedinstveno: valja izdvojiti kvartet agonista, na kojima je predstava zasnovana – Davora Svedružića kao superiorna, hedonistična i pomalo podrugljiva Jupitera, Helenu Kalinić kao ženstvenu, putenu, ali i rječitu (ne bez argumenata) Alk/u/menu, Zorana Kelavu kao zbunjena, a opet lukava roba Sosiju, te Igora Goluba kao zlosretna domaćina Amfitruona (Amfitriona), koji se baš i ne snalazi usred stalnih Jupiterovih i Merkurijevih božanskih intervencija i manipulacija. Uspješno su sudjelovali još i Goran Malus, Vlasta Golub, Davorka Horvat i Damir Borojević.

Gradsko kazalište Sisak i ovom se svojom ljetnom produkcijom (za koju je odabrana odlična ambijentalna pozornica Staroga grada) dokazuje kao teatar u usponu, koji svoj grad sve vidljivije bilježi na teatarsku kartu Hrvatske, ujedno podsjećajući na nepravdu i gotovo nenadoknadivu štetu koja je tom gradu počinjena arbitrarnim ukidanjem njegova Kazališta u velikom valu centralizacije kulturnoga života šezdesetih godina. Posve suprotno od dalekovidnih predviđanja tadašnjih moćnih rukovodilaca: uskoro će publika (redovito) iz Zagreba putovati u Sisak, na predstavu. Promišljeni repertoar, odlična uporaba ambijentalnih pozornica, solidnost produkcija, kao i ugodna opća atmosfera – već sad jamče da će imati što i vidjeti.

Boris B. Hrovat