Prošlost kao budućnost

Prošlost kao budućnost

Mario Suško, Closing time (Vrijeme zatvaranja), Harbor Mountain Press, Brownsville, Vermont, 2008.

U najnovijoj od niza svojih prognaničkih zbirki, sa simboličnim naslovom Vrijeme zatvaranja, Mario Suško (1941) polazi od iskustva da se, nestankom glavnoga fizičkog razloga progonstva, nije iscrpio njegov psihički i poetički razlog. To će pokušati iskazati u pjesmi O pojmu izbjeglice: »...Moja prošlost / što juri iza mene i sa mnom / i ispred mene jedina je sadašnjost.« Tko je izbjeglica?

To nije čovjek, pojedinac, nego vrsta ljudi ubrojenih ako ne u neki od popisa, a ono svakako u neki iznos, neki postotak, osoba identiteta koji pluta između nekog i nikog, sebe i drugog. Osoba koja se boji ili se nada da će njegovo ime biti prozvano čak onda kad posljedice toga nisu nužno zastrašujuće: »što vidim da bih slobodan bio sjećati se, / što mogu predmnijevati da bih nastavio živjeti: moj krevet je već prostrt za nekoga drugoga, / soba provjetrena, od daha mojeg očišćena« (Poziv na razgovor).

Ne mireći se s frazom o ljekovitosti vremenskoga protoka, Suško u Vremenu zatvaranja piše poeziju snovite racionalizacije kaotična životnog iskustva koje ga je iz ratnog Sarajeva odvelo do istočne obale Sjedinjenih Država. Ali umjesto da bilježi ishode racionalne analize ratnih događaja, on ocrtava navraćanje tjeskobnih davnih prizora u novim varijantama koje kao da oponašaju život koji se tek odigrava. Moramo živjeti prošlost kao budućnost: / graditi se kako smo je zaboravili dok nije / vrijeme za promijeniti poveze... kazat će Suško u pjesmi karakteristična naslova Mogućnosti bijega. Jedan od takvih traumatskih mjesta memorije prizor je koji se odvija za vrijeme granatiranja u pjesmi Audicija: spremajući se otrčati po vodu u predahu granatiranja, govornik nailazi na snimatelja Vittorija, koji mu nudi da sudjeluje u živom ratnom prizoru. Ili prizor s portretom »glasovitog pisca / kojeg su oči izbili meci snajperista«, gdje je govornik gledajući portret izložen i sam s opasnošću da ga pokosi snajperist (zabilježimo istodobnost: gledanja, ciljanja i pogađanja). U pjesmi Imovina stvarnost se halucinantnom redukcijom svela na dvije kuće u istoj ulici: jedna je »zgrada iz koje su donedavna / pucali u mene. Prazna je / sad osim prizemlja / pretvorenog u privremeno / skladište sa stvarima / koje su nekoć meni pripadale«. Druga je »moja zgrada u kojoj nitko ne prebiva osim mene...K tomu, / počeo sam praviti nacrt tunela / kako bih vratio svoju imovinu«. Nekoć živi, bogati svijet sad je sveden na prljave ostatke prosjačke zbilje i beketovske antistvarnosti, među kojima se sačuvao život:

Kasnije

sjedim u suhoj prljavoj kadi

i listam tezaurus, jedinu knjigu

s otrcanim, manjkavim stranicama

koju sam izvadio iz plijesnju zahvaćene

kutije u napol poplavljenom podrumu,

potom odvlačim madrac

svaku noć u drugi kut sobe...

Među prizorima ocrtanim danteovskom jezgrovitošću ističe se i onaj na nadzornoj postaji kad Suško izlazi iz sarajevskoga pakla milošću haronovskoga kontrolora putnih isprava. Istaknimo da kompleks nadzorne postaje nikad ne napušta Suška, uostalom kao što ga ne prestaje progoniti spornost (vlastitog) identiteta među ratovima, svjetovima i poetikama.

Jedina osoba koja ga prati u tom paklu njegova je majka poznata iz prve od Suškovih zbirki, Majke, cipele i druge smrtne pjesme (1995). Kao pjesnikov antagonistički sugovornik, majka je promatrala sina kako raste kao slika i prilika svog omražena oca. To je ona ista mržnja koja joj je, u pjesmi Traganje za povratom života, čak uzvraćena; mučni i i napeti odnosi sina s majkom nad krhotinama obiteljskog romana, koji se produljuju i u njihovim fantazmagorijskim susretima s onu stranu života, prožimlju tmurnim raspoloženjem te pjesme u kojima se sugovornici nadmudruju, prepiru i grde u beskrajnim oproštajima bez završnoga zbogom.

Suško je u Vremenu zatvaranja napisao nemilosrdnu knjigu kasnih spoznaja, rekapitulacije svih sastavnica i varijanti svoje prognaničke sudbine – kostiju bez rodnog tla – ne ostajući nikomu dužan i gotovo oslobođen svih strasti, osim poetske spekulacije:

pukom srećom prošao si brisanim prostorom

vođen iluzijom kako je ono što se ne vidi

paralelno onomu što je pred očima

Zvonimir Mrkonjić