Probrani naslovi za ambiciozne filmofile

Probrani naslovi za ambiciozne filmofile

Kako stvari trenutno stoje, kulturne inačice turističkih slogana o Hrvatskoj kao maloj zemlji za veliki odmor i zemlji s tisuću otoka već sad mogu glasiti Hrvatska – mala zemlja za velikog filmofila i zemlja tisuću filmskih festivala. Uistinu, festivali sedme umjetnosti u domaćem kulturnom podneblju posljednjih godina niču kao gljive poslije kiše, pa se ponekad stječe dojam da vrijedi i slogan svaki tjedan festival jedan. Recept koji bi vam, po uzoru na nekadašnju Vegetinu kuhinju Olivera Mlakara i Steve Karapandže, mogao odati neki tuzemni ljepoduh ili kulturtreger, poprilici bi glasio: za pokretanje filmskoga festivala potrebni su vam jedan do tri agilna i blagoglagoljiva organizatora vješta u marketingu i (samo)reklami, po mogućnosti otvorene slavine u resornom kulturnom ministarstvu i Gradskom uredu za kulturu s čijim je (pro)čelnicima poželjno biti u što boljim odnosima, pronalaženje utjecajna i bilo kakve kritike pošteđena pokrovitelja u dosluhu s kojim ćete logotip svoga festivala obojiti u narančasto, moguće partnerstvo s jednom od dviju jakih distributerskih kuća (udružite li se s nekim manjim distributerom, vaš festival može ubrzo propasti ili se preseliti u neki provincijski gradić, što priznat ćete i nije Bog zna kakav uspjeh). Nikako ne smijete zaboraviti ni jednog od dvaju moćnih medijskih koncerna u čijim će se tiskovinama zdušno uz niz intervjua afirmativno pratiti vaš rad te naposljetku, ali ne i najmanje važno – potrebna vam je žličica entuzijazma.

Držite li se navedena recepta, uspjeh vam je zajamčen već nakon godinu-dvije, kada ćete poletno držati tiskovne konferencije u društvu neke holivudske B-zvijezde poput Woodyja Harrelsona, Owena Wilsona ili u najgorem slučaju Jamieja Bella, a možda vam se posreći i dolazak Ralpha Fiennesa. Dakako, u međuvremenu ćete steći titule kulturnog začinjavca i čimbenika čiji je festival bitna i nezaobilazna točka u kulturnoj ponudi grada i(li) regije te koji za buduće planove ima razmjerno odriješene ruke. Tada je pravi trenutak da i vaši poslovni partneri krenu u osnivanje vlastitih festivala ili nečeg sličnog, poput recimo muzeja bivših ljubavi, možda muzeja bezuvjetne predaje ili takvo što. Možete biti mirni, jer na temelju vlastitog slučaja i uz pridržavanje opisanoga recepta znate da, u skladu s reklamnim sloganom filma G. I. Jane Ridleyja Scotta, neuspjeh nije opcija. Ipak, neka cvjeta tisuću cvjetova celuloidne demokracije.

Festivali i publika

Jer, da nije sve brojnijih filmskih festivala, u vrijeme zasljepljujuće dominacije holivudskih blockbustera i (uz časne iznimke) ispraznih pop-corn-hitova u multipleksima, ambiciozniji gledatelji ne bi imali prilike gdje pogledati neke od najzanimljivijih, najrazvikanijih i najuspjelijih recentnih naslova. Recimo, zahvaljujući Zagrebačkom filmskom festivalu hrvatska je publika putem dva njegova kvalitativno neujednačena, no vrlo bitna ostvarenja upoznala Andreja Zvjaginceva, možda najvažnijega suvremenog ruskog art-filmaša i najdostojnijega nasljednika velikog Andreja Tarkovskog. Nakon remek-djela Povratak, nelagodne i na prvi pogled hladne, no iznimno poetične priče o odrastanju dvojice dječaka suočenjem s neočekivano uskrslim ocem, koja je imponirala dojmljivim meditativnim ugođajem, čarobnom vizualnošću, slojevitim prikazom snažne obiteljske drame i mnoštvom naznačenih biblijskih motiva, nezasluženo Zlatnim kolicima na prošlojesenskom 5. ZFF-u nagrađena psihološka egzistencijalistička drama Izgnanstvo ukazuje i na slabosti u redateljevu autorskom rukopisu. Riječ je o dosta inferiornijem djelu, u kojem neosporno zanimljiv i darovit filmaš iznimno sugestivnim ozračjem i nizanjem dugih, statičnih i likovno dojmljivih kadrova tijekom prvoga dijela filma dosta vješto prikriva sadržajnu prazninu i plitkost egzistencijalne drame protagonista, da bi neuvjerljivi preokreti, ishitrena dramaturška rješenja i nesuvisla verbalna objašnjenja u završnici Zvjaginceva prokazali kao preuzetna autora koji se u nedostatku unutarnjega smisla i energije svog djela utječe artističkom prenemaganju.

ZFF predstavio nam je i dva izvrsna rumunjska naslova, dramu 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana Cristiana Mungiua, na prošlogodišnjem kanskom festivalu ovjenčanu Zlatnom palmom, i humornu dramu Vlak snova tragično prerano preminula Cristiana Nemescua. 4 mjeseca... iznimno je poticajna, tematski intrigantna, nelagodna, maestralno glumljena i dokumentaristički vjerodostojna priča o odlučnoj studentici Otiliji, koja u Bukureštu 1987. nezreloj cimerici Gabiti pomaže obaviti ilegalni pobačaj. Tjeskobnom storijom o slojevitu odnosu i intimnim dramama dviju senzibilnih, no karakterno sasvim oprečnih djevojaka, redatelj donosi pesimističnu, depresivnu i gotovo plastičnu sliku totalitarnoga rumunjskog društva uoči pada Berlinskog zida. Premda pati od povremenog gubljenja ritma, zalihosti i ponekog suvišnog detalja, nedovršeni Vlak snova Cristiana Nemescua obiluje životnim i slikovitim malomišćanskim karakterima te nudi neveselu crnohumornu sliku današnjega rumunjskog društva, zajednice zarobljene u tranziciji iz Causescuove diktature u obećanu arkadiju Europske Unije, tranziciji u kojoj se pojedinci na slijepom životnom kolosijeku suočavaju s konačnim gubljenjem iluzija, a to suočavanje gdjekad ima i tragične posljedice.

Konvencionalno i doslovno

Prvo izdanje Festivala filmova o ljudskim pravima upoznalo nas je s novim i nerijetko precijenjenim ostvarenjima glasovitih filmaša Aleksandra Sokurova i Briana De Palme te nekad kultnoga redatelja Alexa Coxa (bizarni Tragači 2.0). Sokurovljeva drama Aleksandra poetično je i elegično ostvarenje, priča o senzibilnoj baki (fantastična Galina Višnevskaja, slavna ruska sopranistica i supruga velikog Mstislava Rostropoviča), koja posjećuje unuka vojnika stacionirana u bazi u Čečeniji. Razmatrajući odnos bake i unuka (čime se autor nastavlja na svoje hvaljene filmove Otac... odnosno Mati i sin), Sokurov prilično suptilno učinkovito propitkuje obiteljske, etičke pa i duhovne posljedice ruskog vojnog angažmana, s obzirom na svoj glas nacionalnim temama opsjednuta redatelja otkriva nam iznenađujuće tolerantno i blago lice. U neušminkanoj ratnoj doku-drami Redacted Brian De Palma odvažno se, no i dobrano konvencionalno i odveć doslovno, bavi sad već gotovo šestogodišnjom američkom okupacijom Iraka, jasno dajući do znanja da mediji strogo cenzuriraju, uljepšavaju i lažiraju sve informacije koje stižu s iračkog bojišta. Umjesto deklarativnih vrlina poput junaštva, časti i sumnjiva izvoza demokracije, De Palma nam pričom o brutalnom silovanju petnaestogodišnje Iračanke te ubojstvu nje i njezine obitelji događaje predočene kompilacijom autentičnih videosnimki, francuskih ratnih reportaža i sekvenci s iračkih internetskih stranica otkriva stvarno iskeženo lice rata, lice čudovišta koje psihopatima i zvijerima u ljudskom obliku omogućuje izražavanje njihovih skrivenih nagona.

Unatoč svim prigovorima i sporenjima o sukobu interesa te unatoč činjenici da ove godine nije prikazano nijedno uistinu izvanredno ostvarenje, Dani hrvatskoga filma još su jednom pokazali moć i vitalnost domaće kinematografije, možda ponajviše u segmentima animiranog i eksperimentalnog filma, u kojima se uz pobjedničke naslove Morana Simona Bogojevića Naratha i Manire čine čovjeka: ručak Ane Hušman izdvajaju iznimno emotivne i poetične Note Marka Meštrovića, storija o složenu odnosu oca i sina, te izvrsni Bastion Zdravka Mustaća, čvrstom dramaturškom i narativnom strukturom uokvirena priča o dvjema senzibilnim i senzualnim djevojkama čiju ljubavnu sreću grubo prekida silovanje jedne od njih. Među igranim naslovima kakvoćom se izdvojila stilizirana i temom vrlo aktualna 20-minutna urbana drama Krupni otpad, igranofilmski prvenac darovitoga dokumentarista Igora Mirkovića, a među dokumentarnim ostvarenjima kvalitativno odskače film Slučajni sin angažiranog HTV-ova novinara istraživača Roberta Tomića Zubera, priča o njegovu traganju za biološkim ocem nedokučiva imena i mjesta boravka. Zuberov Slučajni sin, Larissa, mirna žena Mladena Ćapina, Žena zmaj Nebojše Slijepčevića, kao i filmovi Edo Maajka – sevdah o rodama i Dnevnik jednog skinsa Silvija Mirošničenka te u program Dana neopravdano neuvršteni naslovi Drugi Dubrovnik Petra Krelje i Ti meni, ja tebi Irene Škorić, jasno daju do znanja da uz malo truda hrvatska dokumentaristika posjeduje itekakav potencijal za proboj na europsku i svjetsku scenu.

Valja, međutim, reći da su dokumentarci prikazani na Danima kakvoćom ipak dijelom zaostajali za onima viđenima na ovogodišnjem ZagrebDoxu, četvrtom izdanju najvažnijega festivala dokumentarnog filma u regiji. Makar je možda prikazan prevelik broj filmova, koje ni najzagriženiji dokufili ni uz najbolju volju nisu uspjeli pogledati, Velikim pečatom nagrađen naslov Rat/Ples Seana Finea i Andree Nix Fine te filmovi Vrag je dojahao na konju, Samo jedan gledatelj i Angelova vatra vrijedni su svake preporuke. Isto se ne može reći za Durakovo: selo budala ruske redateljice Nine Kirtadze, nagrađivano, no upravo s humanih i etičkih aspekata vrlo dvojbeno djelo kojim je otvoren festival.

Naposljetku, aktualna renesansa hrvatske animacije spomenutom Moranom, Fantastičnom odisejom doktora Zodijaka Matije Pisačića i filmom Ona koja mjeri Veljka Popovića potvrđena je i na 18. kratkometražnom Animafestu, a prvo (nadajmo se ne i posljednje) izdanje Subversive Film Festivala prikazivanjem Pasolinijeva Teorema, Bertoluccijeva Prije revolucije, Sjećanja na nerazvijenost Tomása Gutiérreza Alee, Olovnog vremena Margarethe von Trotta, Makavejevljeva W. R.: misterije organizma i drugih vrlo intrigantnih naslova podsjetilo nas je na 1968, godinu koja se danas, u doba posvemašnjeg konzumerizma i obesmišljenosti svakog osobnog angažmana i borbe, doima ljetom neponovljiva idealizma i revolucionarnog zanosa.

Josip Grozdanić