Povezanosti i otkloni

Povezanosti i otkloni

Središnjicu hrvatskoga filmskog ljetnog razdoblja zauzimaju dva glasovita festivala, već odavna tradicionalni pulski i stažem znatno mlađi motovunski

Ako navedemo podatak da se ovogodišnji Filmski festival u Puli održava 56. put, a Motovun filmski festival deseti, tada je nužno barem ovlašno posegnuti i u njihovu povijest, upravo s namjerom uspostave smjernica njihova razvoja, značenja, ali i međusobnog odnosa.

Prvi je filmski festival u Puli održan 1953. kao prvi izdanak takve vrste jugoslavenskih prostora, a njegov u određenim razdobljima visok ugled potvrđivao je vjerodostojnost jugoslavenske kinematografije, a neizravno pokušao svjedočiti o kredibilitetu tadašnjega društva. Nakon raspada jugoslavenske državne tvorevine i priznanja hrvatske samostalnosti taj je festival 1992. preuzeo predznak hrvatskog, ostajući pritom nekoliko sljedećih godina u nacionalnim okvirima. Početno razdoblje trećega tisućljeća proširilo je festivalska obzorja 2001. i prema međunarodnim prostorima, a dalji rast i razvoj te filmske manifestacije svjedoči o vjerodostojnu položaju Filmskog festivala u Puli i ne samo nacionalne produkcije.

Gotovo sramežljiv početak Motovunskoga filmskoga festivala 1999. i njegov desetogodišnji napredak pokazatelj su strelovita pomaka u sagledavanju kvalitete i značenja toga filmskog festivala, čiji je temeljni ključ inovativnost, što je svakako poticaj popularnosti u posjetitelja i gledateljstva pretežito studentskoga naraštaja.

U takvoj površnoj opreci, kao i filmskom suglasju, festivali u Puli i Motovunu bez poteškoća opstoje i svrhovito djeluju, nedvojbeno zauzimajući neke od stožernih položaja u okvirima širih regionalnih filmskih težnji. Središnjicom je zbivanja pulskoga filmskog festivala svakako program nacionalnih filmova, kojih je ove godine sedam, a značenje glavne nagrade podcrtava ne samo filmske vrijednosti nego i društvenu važnost ovjenčanih naslova. Prisjetimo li se barem nekih ostvarenja, poput Ogrestina Tu, Brešanovih Maršala i Svjedoka, Matanićeva filma Fine mrtve djevojke, Schmidtova Puta lubenica ili prošlogodišnjega dugometražnog prvenca Kristijana Milića Živi i mrtvi, posvema je jasno i razabirljivo koliko su ti filmovi uz izražene filmske kvalitativne dosege uvjetovani društvenim postavkama.

Poveznice hrvatskih i međunarodnih prostora ponajbolje možemo uočiti u kategoriji nazvanoj PoPularni programi, koja obuhvaća hrvatske premijere stranih filmova, kao i kategorija Europolis – Meridijani, o čijem ugledu svjedoči zastupljenost glasovitih, većinom europskih filmskih autora. Osvrtanja spram nekog od žanrova, slavodobitnicima Dana hrvatskog filma, popratnim programima ili dragocjenostima hrvatske filmske prošlosti postaju bitnom označnicom Filmskoga festivala u Puli, označnicom koja pridonosi sve većem rasponu filmskih programa.

U sagledavanju Motovunskoga filmskog festivala već i površni poznavatelj može uočiti presudnu zastupljenost manjih svjetskih kinematografa i naglašenost filmskih ostvarenja nastalih u neovisnim produkcijskim uvjetima. Razvijajući raspon prikazanih naslova od dokumentarnih do igranih, ili ih raščlanjujući od kratkometražnih do dugometražnih, organizatori festivala uspostavljaju smjernice izvan središnjih filmskih tokova, smjernice popraćene takvim društvenim gibanjima da je prema slavnom »Guardianu« festival označen »spojem Glastonburyja (znameniti britanski glazbeni festival op. a.) i Sundancea«. Barem u regionalnim okvirima prestižna nagrada Motovuna zorno potvrđuje i status same manifestacije, no podjednako i recepciju pojedinih filmskih autora, pa i kinematografija u čijem okrilju djeluju.

Zamalo bez poteškoća, a uz tek ovlašne zadrške, ustvrdili bismo da dva festivala možemo razmatrati na osnovi suprotnosti, ali i nepobitnu povezanost srednje struje i otklona, ako ih dakako promatramo kroz prizmu hrvatskih filmskih odrednica. Motovunski je nastao iz potrebe za nužnim popunjavanjem domaćih praznina povelika segmenta manjih kinematografija i neovisnih produkcija, a nedvojbeno je taj položaj i ispunio. Iskorak, odnosno otklon od u nas uvriježenih i dostupnih filmskih strujanja proizveo je u domaćim, a zamalo podjednako i međunarodnim prostorima, takav učinak da njegov status postaje od presudnog značenja u regionalnim prostorima.

Relevantnost Pule drukčijega je određenja i nužno je razmatrati je s drukčijeg stajališta. Primarno iskaz nacionalnih filmskih dosegnuća, taj festival na izravan način odražava srednju struju hrvatskog filma, a na neizravan odražava i barem dio društvenih težnji. Odmaci koje možemo iščitati u odnosu na maticu hrvatskoga filma pokazatelj su usmjerenja organizatora i jasan znak recentnih smjernica toga sada već dugovječna filmskog festivala.

Tako se naposljetku značenje obaju filmskih festivala može vrednovati s više stajališta i svaki zasebno, a podjednako tako i u skladnom odnosu. No, ni raznovrsna tumačenja ni pokušaji uspostave punih vrijednosti tih festivala ne ostaju više od pukog slova ukoliko zainteresirani gledatelj izravno ne svjedoči njihovim kvalitetama. Bez uvida u filmsko tkivo pulskog i motovunskog festivala ne možemo odrediti ni njihovu nepobitnu relevantnost.

Tomislav Čegir