Potraga za novim

Potraga za novim

Eurokazovska je publika u festivalskom programu navikla tražiti predstave koje bi se mogle prepoznati kao recentna strujanja udaljena od uobičajenih kazališnih klišeja. Zahvaljujući interkulturnom i žanrovskom miješanju dvije su predstave 22. Eurokaza sve samo ne predvidljive. U Must Don’t Whip Um Cynthije Hopkins te u Zavodljivosti Manganiyara u režiji Roystena Abela riječ je prije svega o koncertima koji režirani funkcioniraju i kao kazališna predstava. U obama slučajevima pravo kazališno događanje zasjenjuje priča, bilo ispričana bilo ispjevana. Objašnjavajući naziv predstave Must Don’t Whip Um kao potragu za neuništivim dušama koje se ne smije i ne može bičevati, Cynthia Hopkins višestruko nas zavodi svojom pričom, zamagljujući prijelaze između stvarnog i proizvedenog i u pravom se smislu poigravajući značenjima simulakruma. Hopkinsova pripovijedanjem oblikuje utopističku sliku unutar koje se istinitost i lažnost iskaza smatraju jednakovrijednim te ih nije moguće raspoznati kao različitost. Uvodeći nas u detektivsku potragu Hopkinsova s jedne strane pripovijedanjem stvara pričin da ju je majka doista napustila, što scenski podupire melankoličnim tonom pjesama aludirajući na emocionalno proživljavanje gubitka, a s druge smo strane ipak svjesni da je sve zajedno dobra fikcija. Priča je zapravo tanašna sadržaja, slijedi sudbinu navodne majke koja se iz pjevačke zvijezde preobratila na vjerski misticizam, ni manje ni više, nego sufijskoga bratstva. U performativnom se smislu možemo zapitati što je polazište, služi li priča kao okvir pjesmama kojima izvođačica oživljava uspomenu na majku pjevajući isto za što pretpostavlja da je pjevala i njezina majka ili pripovjedni okvir koncerta proizlazi iz egoističnih i ekshibicijskih potreba izvođačice da pokaže publici što sve zna i umije na sceni, manipulirajući publiku na sve načine. U načinu interpretacije Hopkins ima nešto od zavodljivosti mitske pripovjedačice Šeherezade i njezina načina odgađanja neodgodivog. Naracijski podvojenu ideju Hopkinsova razrađuje načinima iznošenja pripovjedne građe, koristi se videosnimkama kao lažnim dokumentarističkim dokazom, umeće iskaze kvazisvjedoka koji svjedoče da njezina majka nije bila ni pjevačica ni diva ili crno-bijele fotografije djevojčice tvrdeći da se na njima nalazi ona sama. Uhvaćena između stvarnoga i prenesenog svijeta, izvornika i kopije, ili unutar bodrijarovske kopije bez izvornika, Hopkinsova gradi opsjednutost slikama s kojima se poistovjećuje. Melankolični i južnjački, čak i dekadentni ugođaj, dobro korespondira s nepoznatim i nestalim svjetovima. Utjecaj kostimografije i scenografije na performativni iskaz nije zanemariv. Određeni ritam simulacijske igre daje povlačenje zastora kojima se otkrivaju ili zakrivaju glazbenici odjeveni u odjeću pustinjskih Berbera. Mali oltar za kojim Hopkinsova pjeva, cvijeće i tepisi podsjećaju na istok, dajući predstavi egzotičnu crtu. Europocentrička potraga za egzotikom u književnostima, filmu, likovnosti i drugim umjetnostima obično vodi drugim putem, a ne kao ovdje potragom za mamom. Također, davno potrošeno korištenje videom ovdje ne djeluje nimalo rogobatno. U vrsnim tekstovima pjesama Hopkinsova izravno kritizira američku politiku koja načelno zazire od arapske kulture, ali joj svejedno povlađuje zbog interesa u nafti. Razotkrivanje nevidljive ideologije na djelu od publike zahtijeva mentalni napor da se seli iz jedne u drugu naracijsku zagonetku.

Sufističko transičko pjevanje izvedbeno ne bi bilo zanimljivo da redatelj Roysten Abel u Zavodljivost Manganiyara nije unio dimenziju koju tradicionalna rajastanska kasta svirača i pjevača nema, dugujući interkulturni pomak dozi zabavišta. Abel 43 glazbenika smješta u neku vrstu loža raspoređenih u četiri kata koje se, posebice u neobarokno uređenu HNK, čine kao obrnuta perspektiva gledališta. Naizgled jednostavan koncept djeluje vrlo efektno, ali hermetiziranost glazbenika u ložama može smetati svakoga tko je pripadnike sufijskoga reda zamišljao kao slobodne plesače. Tu dolaze na vidjelo nepremostive razlike zapadnjačkoga i istočnjačkog poimanja stvarnosti – zapadnjačko kretanje u prostoru nasuprot istočnjačkom kretanju u vremenu, jednosmjernost nasuprot cikličnosti. Uz plasiranje koncerta unutar pripovjednoga okvira i sufizma kao idejne spone poveznice s izvedbom Cynthije Hopkins mogle bi se pronaći i na planu simulacije. Transičko mantranje dovodi u pitanje sebstvo i odricanje sebe samih u trenutku predavanja božanskom, je li važnija ova ili ona stvarnost, ili su i jedna i druga samo dostupne slike neke treće stvarnosti. Po svršetku koncerta Abel je imao potrebu dodati nekoliko riječi, ukazujući na vjersku netrpeljivost i propagirajući svojevrsnu ideju vjerskog ekumenizma. Tom prigodom saznajemo da u predstavi surađuju islamski glazbenici i dvojica hindusa. U Indiji, u kojoj je sustav kasta toliko jak da ga nijedno društveno uređenje nije uspjelo srušiti, takva je suradnja nategnuta, a vjerski ekumenizam artificijelna konstrukcija.

Ivana Slunjski