Polovično, s inozemnim redateljima ili bez njih

Polovično, s inozemnim redateljima ili bez njih

Iako programska sredstva iz godine u godinu rastu, a hladni je pogon ionako najbolje plaćen u Zagrebu, metropolska scena ipak nije tako bogata kako bi mogla biti

Nazove li se i protekla sezonom propuštenih šansi, izgubljenih prilika ili očitovanjem sustavne nemoći hrvatskoga kazališta u njegovoj najbogatijoj sredini, onoj zagrebačkoj, nije rečeno ništa novo. Nažalost je tomu tako, jer se nedostatak hrabrosti uprava kazališta, a većinom je o tome riječ, vidi najprije u neodlučnosti samih izvođača koji svakodnevno izlaze na pozornicu da se zaista zabrinu za materijal koji iznose, dakle dramski tekst i inscenaciju, ali i za materijal koji unose, točnije za same sebe. Naime, kad se već teško mijenjaju odluke uprava koje bira politika po svojoj volji, a upravljači ponekad zaista i vjeruju da djeluju u najboljem od smjerova, težak je glumački kruh koji se odnosi prema takvu začaranom krugu, ali je, nažalost, i najvidljiviji.

Hrvatskim, pa onda i zagrebačkim kazalištima, i dalje previše vlada slučaj, u skladu s maksimom da je zadaća uprave ponuditi najbolje uvjete da se ono što bismo mogli nazvati umjetnošću možda jednom i dogodi. Iako programska sredstva iz godine u godinu rastu, a hladni je pogon ionako najbolje plaćen u Zagrebu, metropolska scena ipak nije tako bogata kako bi mogla biti, niti su repertoari tako snažni, a i stvar s kreacijom i invencijom ne stoji baš najbolje, nego nekako, gleda li se iznimno optimistično i dobrohotno – polovično.

Tako je u Hrvatskom narodnom kazalištu, najprije i najviše tamo, jer riječ je o nacionalnoj kući, središnjici svih težnji hrvatskoga glumišta i reprezentacijskoj ustanovi koja u istoj sezoni igra i Shakespearea i Brechta s jednakim uspjehom ravnim nuli, kad već uspjeh kod domaćih produkcija ne računa na minus, jer je izdašno dotirano. HNK doduše jest u stanju postaviti Botha Straussa, ali ga je teško prepoznati jer se publika već odvikla od onoga što ne zna napamet i onoga što nije postavljeno na način kako se na domaćim pozornicama, pogotovo onoj HNK, stvari postavljaju. Park je najprije izbor iz nešto suvremenije dramske literature koji i dalje služi kao znak vremena i jednoga stilskog razdoblja, za koji jedni tvrde da je već prošlo, dok drugi smatraju da više nikad i neće. Mađarski redatelj Janosz Sikora postavio je Straussov komad između ostaloga i kao odgovor na nekoliko inačica Sna Ivanjske noći, između one koju je u suradnji Dubrovačkih ljetnih igara i HNK najprije na Lokrumu zamislila Dora Ruždjak Podolski, i one koju će samo nekoliko mjeseci poslije u Dramskom kazalištu skratiti Aleksandar Popovski. Čak su i glumačke kreacije zadovoljile, jer, umjesto patosa, postmoderna nudi sarkazam i ironiju, a to je, za većinu ansambla nacionalnoga kazališta, jedini način izvedbe u kojem uvjerljivo funkcionira. Elektri pristaje crnina Eugenea O’Neilla u režiji Mateje Koležnik, naprotiv, ponudila je priliku da se sasvim jasno vide dobre i loše strane tog izvedbenog tijela, ali u režiji koja gotovo da ne dopušta odmak, i zato jest bila pravi ispit, čime je slovenska gošća samo odradila drugi dio male radionice ponovno sabrane glume, koju je sezonu prije ponudila Lomom u Gavelli.

Naši dečki u atriju

Dramsko kazalište Gavella ove se sezone odlučilo za pomalo riskantan potez, koji ga je stajao sustavna negativna referiranja i od strane zastupnika mainstreama hrvatskoga glumišta, ali i onih koje je najlakše ostaviti u ladici alternative. Naime, četiri naslova na velikoj sceni režirali su inozemni redatelji, od Aleksandra Ogarjova, preko Aleksandra Popovskog do Janusza Kice i Vasilija Senjina. Jedina domaća akvizicija bila je Franka Perković, no njoj, je preostala samo Scena Atrij i komorni Naš dečko. Upravo je nevjerojatno koliko je negativne energije pojela činjenica takve navale stranaca na Frankopansku 8, ali nije problem samo u njoj nego i u svim ostalim scenama koje godinama i ne pokušavaju pronaći mlade domaće redatelje, spremne i voljne izaći odgovorno na veliku scenu, pa nije ni čudo da se u hrvatskom glumištu dogodio jaz generacija koji se sad pokušava zatrpati, ali u Atriju. Ipak, Aleksandar Popovski od Shakespearea, doduše najveselijeg, uspio je napraviti predstavu koju publika prihvaća, dok je Kica s manje poznatom dramom Tennesseeja Williamsa Orfej silazi i režijom iznimne atmosfere i zlokobnosti dobio kvalitetu koja mu je nedostajala u objema posljednjim ZKM-ovim produkcijama.

Iako su Krijesnice Tene Štivičić pravi inozemni hit Zagrebačkoga kazališta mladih, i jedan od u posljednje vrijeme boljih izvoznih – ili možda ipak uvoznih – proizvoda domaće dramaturgije, predstavi to ne pomaže kad doslovno prezentira tek prazninu aerodromske čekaonice. Inozemnim uspjesima unatoč, ansambl ZKM-a sve se više pokazuje sličnijim matici hrvatskoga glumišta, posve suprotno od godinama ponavljane floskule o najboljem i najkompaktnijem u Hrvatskoj. Čak i kad radi s omiljenim redateljem – Reneom Medvešekom, u većine se vidi zamor i zanatska ukalupljenost koju ne može probiti ni Ivica Boban. Medvešekova Najbolja juha! Najbolja juha! nastala prema zapisima Vlade Kristla, najprije je osobna posveta redatelja svojim traženjima, zbog čega se i doslovno vratio na pozornicu, i ujedno jedina zaista važna ovosezonska produkcija ZKM-a, vrednija kao autorski rad nego kao zajednička igra ili pogodak u repertoarnom planu. Jednostavno, Medvešek je kazališni autor koji ima pravo na propitivanje sama sebe, koliko god to bilo manje zabavno od traženja pravog osjećaja i pravog gega u njegovim ranijim predstavama, koje su prihvaćane s bitno većim oduševljenjem.

Između sna i koncepta

Iz osobne želje rođene su i Kerempuhove Metastaze prema romanu Ive Balenovića, ali Boris Svrtan želju za kazališnim autorstvom ponovno nije mogao sabiti na pravu mjeru, pa unatoč nagradama i povoljnom prijemu publike one nisu u rangu najvećih uspjeha takozvane ozbiljne strane Satiričkog kazališta. Najveća im je slabost to što pokušavaju politički docirati, dok istodobno nude uobičajene razloge za kerempuhovski smijeh, dok glumci, uz nekoliko iznimki među kojima nije Vili Matula, ponavljaju svoje uloge iz predstave u predstavu. I Saša Anočić ponavlja svoju ulogu, ali dok na pozornici tek odrađuje zadatak, kao Fagin u Oliveru Twistu matičnoga Kazališta Trešnja, očito više uživa kao redatelj što je ove sezone pokazao u Teatru Exit s malom revolucijom zvanom Kauboji. Dječji san o vestern-mjuziklu na domaćem terenu prije je glumačka bravura nego čvrsti koncept, ali tako je uvijek s Anočićevim projektima, koje je, čak i kad su im nedostaci očigledni, teško ne voljeti. U suradnji s Grupom koju vodi Dražen Šivak Exit uspio je stvoriti i bitno manju predstavu Sve što je dobro i pametno, ali i ona je zapravo sastavljena od dvije, pa gledatelja postavlja pred dvojbu koja je od njih pravija, kad već nije riječ o konceptualnom spajanju nespojivoga na način kako to rade redatelji cerebralnijeg izraza.

Poseban je pak slučaj Teatra &TD, izdvojeni primjer sustavna kazališnog promišljanja, koji je čak i s gubitkom, točnije nepravnim otuđenjem, rekordno obljetničkih Stilskih vježbi imao sezonu kakvu ostala gradska i nacionalna kazališta ne bi ni znala zamisliti. Dovoljno je samo usporediti popis tekstova i redatelja iz prostora Studentskoga centra s onima koji su i što su radili u ostalim gradskim kućama, da bi se stekao materijalni dokaz o superiornosti koncepta i provedbe. Iako nisu svi projekti Teatra &TD bili onako uspješni kao što se od njih moglo očekivati, neprocjenjiva je činjenica da postoji takozvani Centar istraživanja izvedbenih umjetnosti koji ne robuje uvijek istoj prezentacijskoj normi ili uspješnosti. Od američke skupine Goat Island, koja je praizvedbu komada The Lastmaker odigrala u Teatru &TD, što je presedan koji će se teško ponoviti, preko Olivera Frljića sa spojenim Smrti u Veneciji i Didonom i Enejom, te pridodanom Kugom Anice Tomić, pa do Branka Brezovca i Krležine U agoniji, Teatar &TD ostvario je i repertoarnu i koprodukcijsku funkciju. Kao nasljeđe mu ostaju i pojedini pokušaji, ali i radikalno grabljenje u samu bit kazališta projektom Kazalište vaše i naše mladosti Boruta Šeparovića i Montažstroja ili Publikom za posebne namjene Vilija Matule. A riječ je o ustanovi kojoj je kazališna djelatnost tek jedna od mnogih, ali ne i primarna, što pokazuju i programska sredstva, koja će, želi li hrvatsko kazalište imalo naprijed, spomenuta imena posuđivati ostalim kućama. Taj je proces zapravo već počeo, čime &TD samo potvrđuje ne smjelu prognozu nego promišljenu repertoarnu činjenicu – da je rasadnik budućnosti hrvatskoga teatra. Njegov je pak problem što će teško ponovno privući kadrove kad jednom odu, ali nijedan val u hrvatskom glumištu nije toliko dug da zaista može promijeniti ustaljene tokove za koje je, kao u priči o kokoši i jajetu, nejasno jesu li ljudi ti koji vežu ustanove ili je obrnuto. U dobrom i lošem smislu.

Koprodukcije za čast i spomen

U protekloj sezoni začuđuje pak izostanak izvaninstitucionalne produkcije snažnijega tipa, između ostaloga i zato što Histrionski dom tek sporadično i potpuno nejasno pokazuje znakove postojanja u smislu pozornice primarno namijenjene svim neovisnim kazalištarcima u gradu. Časna su iznimka Bacači sjenki Borisa Bakala, multimedijalna izvedbena skupina koja je Odmor od povijesti priredila u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, ali i zametak kazališta za odrasle u Velikoj Gorici, gdje je početkom sezone Paolo Magelli postavio Brechtov Pir malograđana, koji je kao vijest, nažalost, prekratko trajao.

Od započetih trendova koji će oblikovati sljedećih nekoliko sezona najvažnije su, čini se, koprodukcije, jer se nakon lokalnih i metropolska kazališta počinju umrežavati. Najdalje je otišao ZKM s inozemnim partnerima kao što je kompanija Jana Fabra, ali se u tom smjeru kreće i Kazalište Gavella, koje, s nešto starijim iskustvom koprodukcije s Viroviticom, zahvaća i preko granica Hrvatske te sudjeluje u projektu Tomaža Pandura. Računica je jasna – kazalište posudi nekoliko glumaca, dio sredstava ili barem prostor, a zauzvrat dobije spomen na više ili manje uglednim festivalima. Od Avignona do Cividalea i natrag, zagrebačko kazalište uskoro će se moći pohvaliti pristojnom zastupljenošću, no takvih je projekata zasad tek jedan do dva u sezoni. Pitanje je treba li ih biti više, jer to znači da će se izgubiti i ostatak pojma repertoara i ansambla, dok će gradska kazališta, koja ne funkcioniraju po projektnom načelu, postati tek producentske ispostave. Domaćoj publici, koja se već zaista navikla, ili navukla, na gotovo sve što joj je ponuđeno, neće biti teško prihvatiti i taj novitet – pogotovo ako joj se servira u paketu s tvrdnjom da je hrvatsko kazalište postalo dio europskoga.

Igor Ružić