Plesno jednoumlje i ja–tebi–ti–meni

Plesno jednoumlje i ja–tebi–ti–meni

Zanimanje za ples već godinama u Hrvatskoj živne oko festivalskih događanja vođenih percepcijom njihovih stalnih izbornika. Za to vrijeme domaća plesna scena zapravo tapka u mjestu, stalno se suočavajući s istim problemima. Pohvalni pomaci u razvoju plesne scene bilježe se u Rijeci, Puli i Zadru, a Zagreb još čeka svoj plesni centar, čija bi izgradnja riješila krucijalne nevolje s prostorom

Kazališnu sezonu 2007/2008. obilježio je pojačani angažman plesnih umjetnika i drugih aktera neovisne plesne scene oko izgradnje zagrebačkoga plesnog centra te zagovaranja plesa kao važne umjetničke discipline unutar hrvatskoga kulturnog konteksta. Plesna su događanja i dalje usredotočena na festivalska okupljanja: početkom sezone na Platformi mladih koreografa, potom na Tjednu suvremenoga plesa te završno na predstojećem Festivalu plesa i neverbalnoga kazališta Svetvinčenat. Između festivalskih zbivanja većina preostalih plesnih projekata zakrilje nalazi u Teatru ITD, koji je ove sezone prihvatio ulogu privremenoga plesnog centra. U toj koncepciji, punoj simbolike i trpke autoironije, donedavnog umjetničkog ravnatelja Teatra ITD Marina Blaževića to kazalište funkcioniralo je baš onako kako se od plesnoga centra i očekuje. Mjesto uprizorenja našle su predstave izrazito jasne autorske vizije, kao što su Arijadna na Naxosu Marjane Krajač ili Chew Selme Banich, ali i predstave autora koji se u koreografskom radu tek okušavaju te niz predstava gostujućih autora i skupina.

Nakon što se Udruga plesnih umjetnika Hrvatske prošle sezone trgnula iz dugogodišnjega mrtvila postavljajući na čelo umjetničku voditeljicu Zagrebačkoga plesnog ansambla i ravnateljicu Festivala plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat Snježanu Abramović-Milković, ove se sezone reorganizirala u ozbiljna aktera scene, čija su nastojanja rezultirala prvim pomacima u prevrednovanju kulturne politike. Unutar Udruge formirala se radna skupina za razradu strategija razvoja, financiranja, predstavljanja i distribucije plesne umjetnosti, koja, među ostalim, prati i izgradnju spornoga plesnog centra, istodobno izvještavajući javnost i pregovarajući s gradskom upravom. Revoltirani višegodišnjim neispunjenjem obećanja gradskih vlasti u vezi s prenamjenom Kina Lika u Plesni centar, kao i nizom novih obećanja prigodom otvaranja 25. tjedna suvremenoga plesa o pokretanju visoke škole za plesnu umjetnost, predstavnici Udruge plesnih umjetnika Hrvatske potkraj svibnja odlučili su se za interventnu akciju. Kao komentar urgentnih mjera gradskih vlasti na zagrebačkim je ulicama osvanuo plakat s fotografski dokumentiranim opustošenim gradilištem i natpisom »Otvoren zagrebački Plesni centar! Čestitamo!« Planirano je da se na gradilištu okupi cijela plesna scena uključujući i publiku, no okupljanje je izostalo zbog razilaženja mišljenja unutar Udruge potaknuta bojaznima od mogućih posljedica sučeljavanja s čelnicima Grada. Zbog suprotno usmjerenih struja, jedne koja se sučeljava s gradskim ocima i druge koja im podilazi, čitava je akcija prošla nezapaženo. Premda sadašnjim generacijama plesnih umjetnika gori pod nogama, nerealno je očekivati da će se nakon dugogodišnje neaktivnosti Udruge iznenada sve riješiti.

Neopravdana marginalizacija

U usporedbi s akterima zagrebačke scene koji su se upustili u nesagledivu igru političkih nadmudrivanja, neopravdano marginalizirana riječka scena daje svijetao primjer suradnje s gradskim poglavarstvom. Pravodobna reakcija, jedinstvenost ideje i analitičnost u izradi edukativnih programa ishodila je potkraj 2007. osnutkom Osnovne škole za klasični balet i suvremeni ples unutar Osnovne škole Vežica. Otvaranje plesne škole poduprli su i Grad Rijeka i Agencija za odgoj i obrazovanje, prepoznajući, prema riječima riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela, nedostatak u kontekstu obrazovne i kulturne politike. U školi trenutačno djeluju po jedan pripremni i po dva prva razredna odjela za programe klasičnoga baleta i suvremenoga plesa. Društveno svjesni Riječani založili su se u donošenju nastavnih programa, opremanju dvorana s plesnim podom, zrcalima i ostalim pomagalima, kao i u zapošljavanju stručnjaka, za izvođenje predloženih programa. Za suvremeni su ples trenutačno odgovorni američka plesna pedagoginja i koreografkinja Kate Foley te dvoje riječkih izvedbenih umjetnika, Mila Čuljak i Žak Valenta. Uz plesnu školu riječka se scena u istoj sezoni izborila i za alternativni sustav plesnoga obrazovanja u obliku stalnih radionica suvremenoga plesa i fizičkoga kazališta. Kao program Udruge za izvedbene umjetnosti Prostor+ radionice se odvijaju u prostorima Molekule, saveza nastala udruživanjem nekoliko riječkih udruga.

Alternativni oblik plesnog obrazovanja nudi i regionalni projekt Nomadic Dance Academy, čiji je supokretač bila zagrebačka EkS-scena. Nakon prestrukturiranja EkS-scene partnerstvo u projektu preuzima Plesni centar TALA, koja je u svibnju ove godine pripremila nekoliko plesnih radionica i predavanja za dvanaestoro izabranih stipendista. U projektu sudjeluju umjetničke organizacije šest zemalja iz regije, osiguravajući jednomjesečne residence-programe u svakoj od zemalja sudionica. Među stipendistima šestomjesečnoga programa jest i dvoje hrvatskih, Rina Kotur i Marko Jastrevski. Unatoč nedostatku visoke plesne škole primjeri riječke scene i Nomadic Dance Academy pokazuju da se mimo zagrebocentričkog usustavljivanja plesa mogu pronaći modeli razvoja te umjetnosti.

Posljednjih godinu dana zaživjela je i pulska plesna scena. Studio Zaro odskočna je daska naraštajima mladih Puljana za dalje plesno obrazovanje, koje obično nastavljaju na inozemnim akademijama. Istarsko narodno kazalište u Puli se, ne samo prostorom nego i produkcijski, otvorilo upravo akademski obrazovanim povratnicima s inozemne plesne scene. Nakon suradnje s velikim koreografskim imenima kao što je Sasha Waltz u rodnome gradu profesionalni interes pronalazi Matija Ferlin, plesač iznimne scenske pojavnosti, sve češće se realizirajući u autorskim projektima. Uz Matiju Ferlina, Andrea Gotovina te Aleksandra Mišić u INK-u su u kratkom razdoblju samostalno iznijeli tri plesne premijere, Drugo za jedno, Plavi petak i Praznu sobu na suncu. Pokazalo se da pulska publika plesna događanja prati s velikim zanimanjem.

Uz Zadarski plesni ansambl, koji u ljetnim mjesecima obično unutar lokalnih festivala Zadar snova ili Zadarsko kazališno ljeto realizira svoju godišnju produkciju, zadarsku scenu obogatila je Plesna udruga Zalet, intenzivirajući suradnju sa slovenskom Via Negativom i zagrebačkom koreografkinjom Irmom Omerzo.

Pomaci koncepcija

Pred kraj 2007. u karlovačkom Zorinu domu premijerno je izvedena predstava Ciklus s domaćim plesnim snagama, koju koreografski potpisuje Adrijana Barbarić Pevek, čime se i u Karlovcu potencijalno otvara plesna sredina.

Između festivalskih događanja zagrebačkoj ponudi produkcija već profiliranih umjetničkih grupacija i poznatih autorskih rukopisa valja pribrojiti smjela autorska propitivanja iskusnih plesača Studija za suvremeni ples Branka Bankovića, Ivane Miletić Piškor te Ive Višak, članice Baletnoga ansambla HNK, koji su u koreografskim minijaturama naziva Male forme ponudili drukčiju vizuru u promišljanju plesa. Koreografskom okušavanju plesača pridružuje se i Andreja Široki, inače članica Zagrebačkoga plesnog ansambla, samostalnom predstavom Kartografija. Unutar festivalskih koncepcija prve koreografske radove predstavili su Sonja Pregrad, O tijelo moje, kad bi samo bilo sa mnom tu, Maja Drobac, Vjeverice na juriš, i Sanja Tropp Frühwald, Almost i Something to do with death.

Festivali koji u svoj izbor uključuju ples ne pokazuju bitne pomake u koncepcijama. Plesne predstave na Eurokazu više zalutaju nego što su planski predviđene, a događa se da su baš one izvedbeno zanimljive, što se može reći i za ovogodišnju predstavu Akrama Khana Bahok, koreografiranoj za Kineski nacionalni balet. Ravnateljica Tjedna suvremenoga plesa Mirna Žagar pokušava već nekoliko godina pronaći egidu kojom će objediniti pozvane predstave, ali ona u definiranju neprestano izmiče. Prije se čini da je selekcija Tjedna rezultat onoga što se trenutačno može dobiti na plesnom tržištu u to doba godine. U nastojanju da ponude, kako organizatori Festivala plesa i neverbalnoga kazališta Svetvinčenat u ovogodišnjoj najavi sami ističu, više od pomodne zabave za metropolu gladnu hladnih zvijezda, nimalo ne zaostaju u koncepcijskoj šarolikosti, premda taj festival valja sagledati i iz drukčijeg aspekta. Ciljano izmješten iz središta plesnih zbivanja u Istru, Festival naglašava vrijednost razmjene iskustava među izvođačima te u navikavanju domicilne publike na plesnu raznorodnost. Navedenim festivalima zajedničko je obilježje da im koncepciju godinama smišljaju isti ljudi, sami ujedno i izbornici, pa je sve dobro i sve loše rezultat njihova pretpostavljenog jednoumlja. Izbor predstava u takvoj je konstelaciji najčešće podređen njihovim vezama ili zaposlenjima u inozemstvu. Promjena selektora s vremena na vrijeme, ako ne i samih koncepcija festivala, unijela bi znatno osvježenje. Produkcija plesne umjetnosti osuđena na festivalske intervale, umjesto da pridonese razvoju, stagnira.

Ivana Slunjski