Otvorenost umjetnicima

Otvorenost umjetnicima

Po isteku ljeta, Galerija Matice hrvatske zaći će u petnaestu godinu postojanja. Dosad smo u njoj realizirali oko dvije stotine različitih izložbi i drugih likovnih projekata, uvijek se pridržavajući istih programskih odrednica: težište na umjetnicima mlađe generacije, otvorenost prema svim likovnim medijima odnosno disciplinama i zastupljenost autora iz različitih hrvatskih regija. Dosadašnje iskustvo pokazalo je kako pobrojane odrednice nije potrebno mijenjati, a osobito se to odnosilo na povjerenje što ga je Galerija Matice hrvatske ukazivala mladim autorima. Dovoljno je spomenuti kako su danas priznati umjetnici tzv. mlađe-srednje generacije poput Ivice Malčića, Daniela Kovača, Matka Vekića ili Željka Badurine svoje iskorake u punu stvaralačku zrelost učinili nekako baš u vrijeme kada su izlagali u Matičinoj galeriji, a ovdje je svoje prvo samostalno predstavljanje publici imao i Kristian Kožul, autor koji danas uspješno djeluje u New Yorku.

I tijekom netom završne sezone u Galeriji Matice hrvatske izlagalo je nekoliko pripadnika najmlađe generacije hrvatskih umjetnika, od kojih nije pretjerano očekivati nadasve uspješnu karijeru. Za ovu prigodu izdvojio bih slikarice Nataliju Drinković i Doru Katanić, grafičarku Ivanu Gagić Kičinbači te multimedijalnu umjetnicu Hanu Lukas.

Slike Natalije Drinković izrazito su velikih formata, a njihove kompozicije definirane su gustim grafizmom nesputano tretiranih linija. Riječ je o nadasve potentnom apstraktnom slikarstvu suverenih gesti, začudne intuicije i suzdržana – autorica se služi isključivo plavim, crnim i sivim tonovima – ali dojmljiva kolorita. Upravo zbog navedenih obilježja, u Natalijinim slikama moguće je osjetiti daleke odjeke Pollockove ili Hartungove gestualne tvarnosti odnosno ekspresivnosti, ali istodobno i određenu težnju – osobito ukoliko se usredotočimo na bjelinu neoslikanih dijelova platna – k transcendenciji i spiritualnosti oblika/formi.

Dora Katanić posve je drukčija slikarica. Motivi njezinih slika kadrovi su iz pomno odabranih igranih filmova, a u ovom slučaju to je bilo remek-djelo domaće kinematografije Tko pjeva, zlo ne misli. Nešto što je izvorno bilo pokretno te teklo u neprekinutu kontinuitetu sada postaje statično i razlomljeno na uglavnom samodovoljne dijelove. Osobitu pozornost Dora je posvetila karakterizaciji i emocionalnim stanjima poznatih i svima nam dragih likova, a pritom će važnu ulogu odigrati i izbor kolorita. Mlada likovna kritičarka Jasmina Skočilić svojedobno je u prikazu ove izložbe za jedan od ranijih brojeva »Vijenca« lucidno zapazila kako je Dorin postupak sličan snimanju filma po poznatom romanu. I doista, kao što filmska adaptacija nužno mora kratiti roman-izvornik, tako je i umjetnica reducirala film na one kadrove koje je smatrala vizualno najpoticajnijima.

Ivana Gagić Kičinbači pripada među grafičare sklone propitivanju i širenju granica medija za koji se izvorno školovala. Tako je u Galeriji Matice hrvatske izložila samo jednu grafiku golemih dimenzija i posve nepravilna oblika, što se poput nekog friza rasprostirala na dva izložbena zida. Unutar tako zadane strukture umjetnica inventivno kombinira čisto organičke oblike s geometrijskima, a sve to čini u crnim, bijelim i sivim nijansama, dakle isključivo akromatski. Taj dojmljiv uradak bremenit je simbolikom životnih ciklusa; pred nama se, zapravo, nalazila vječna priča o početku, tijeku i kraju iskazana isključivo s pomoću apstraktnih formi.

U drugom dijelu galerije, istodobno s Ivanom Gagić Kičinbači, izlagala je i Hana Lukas. Predstavila se dvjema videoinstalacijama i jednim ambijentom. U osnovi njezinih umjetničkih promišljanja nalazi se dualizam svjetlo – tama i pripadna mu davna simbolika. Osobito je dojmljiv bio minimalistički ambijent nazvan Palim – gasim, što su ga činili samo posve jednostavno dizajnirani stol i stolac te prekidač s pomoću kojega su posjetitelji mogli osvijetliti odnosno zamračiti prostoriju. Umjetnica bi nas puštala da sjednemo za taj stol i u tišini razmišljamo, a prekidač što nam se nalazio nadohvat ruke služio je kao svojevrstan indikator naših raspoloženja. Na prvi pogled taj se uradak mogao doimati dosadnim i neprivlačnim, ali njegovim pomnim konzumiranjem neizostavno se dolazilo do zaključka kako je riječ o instalaciji iznimno snažna, pa čak i potresna egzistencijalističkog naboja.

Spomenute četiri umjetnice – ali i ne samo one, nego i neki za koje se u ovom kratkom osvrtu nije našlo prostora – svojim su ovosezonskim nastupima u Galeriji Matice hrvatske nedvojbeno pokazale kako od njih i u budućnosti možemo očekivati još mnogo zanimljivih izložaba i projekata.

Vanja Babić