Osebujna mjesta zaborava

Osebujna mjesta zaborava

U organizaciji Hrvatskoga fotosaveza, koji već tradicionalno svake godine organizira naizmjence skupne izložbe nacionalnog i međunarodnog karaktera, otvorena je 17. lipnja u Umjetničkom paviljonu izložba pod naslovom Tražeći mjesto za zaborav. Izložene su fotografije osmero autora: Ane Opalić (Zagreb), Karine Nimmerfall (Berlin), Markéte Othove (Prag), Chrystel Lebas (London), SofijeSilvije (London – Pula), Mirjane Vodopija (Zagreb), Guya Moretona (Southhampton) i Aleksandre Vajd (Prag – Ljubljana), kojima je svima zajedničko propitivanje vanjskoga prostora, odnosno prirodnih i urbanih pejzaža kao mjesta obilježenih vremenom, kako onim osobnim, tako i društvenim, političkim ili pak mitološkim ili izmišljenim. Autorica je ambiciozne koncepcije Sandra Križić Roban, koja u tekstu kataloga postavlja pitanja kojima nastoji pozicionirati spomenute odnose autora spram prostora, ali ih i dovesti u vezu s gledateljem: »Postoji li narativna struktura negdje u pozadini fotografija, koja je na prvi pogled nevažna, no mogla bi, barem načelno, olakšati čitanje? Stječe se dojam da, dok gledamo snimke prirode i uglavnom praznih gradskih prostora, iščekujemo priču uz pomoć koje bismo se lakše mogli identificirati s viđenim. Prizori su ionako poznati; zapravo se čine kao mjesta na kojima smo bili, pojavnost kojih razumijemo. Kada je o fotografiji riječ, često se usredotočujemo na ono što je samo naslućeno, očekujući neku vrstu eksplikacije. Pritom nismo svjesni da, inzistirajući na razumijevanju – prepoznavanju sličnosti, tj. povezivanju s nečijom osobnom pričom – možda idemo u krivom smjeru.« Takvim početnim postavkama Sandra Križić Roban ujedno se dotiče i problema svojstvena gledanju – tumačenje fotografskih slika uopće – za razliku od ostalih umjetničkih medija, fotografiju ćemo redovito, bez obzira koliko bili teorijski potkovani, ako u njoj ne prepoznamo jasan dokument nekog događaja, automatski nastojati povezati s osobnom pričom autora. Na ovoj izložbi autobiografsko je, manje ili više eksplicitno, prisutno u većine autora, zajednička im je i praznina, mahom su sve to prostori u potpunosti ispražnjeni od ljudi i bilo kakva prepoznatljiva sadržaja, no ono što ih razlikuje su pristupi, koji sežu od dnevničkoga zapisivanja, kao što je ono SofijeSilvije ili Markéte Othove do pomno režiranih projekata, kakav je primjerice onaj Aleksandre Vajd. Ta slovenska umjetnica, koja je fotografiju magistrirala na poznatoj praškoj FAMU, bavi se pitanjima identiteta vezana uz pojam domovine i nacije izlažući fotografije iz ciklusa Zona 1997–2008, snimljene na državnim granicama u srednjoj i istočnoj Europi. Snima ničiju zemlju, prostor bez jasnih obilježja, usredotočujući se na naizgled sporedne elemente kao što su cestovna markacija ili raslinje uz cestu.

Fotografije SofijeSilvije (mali analogni otisci u boji formata 50 x 33,5 cm) i one Markéte Othove (analogne crno-bijele fotografije velikih formata) naizgled su potpuno različite. No povezuje ih zajednička potreba za bilježenjem prostora kojima se kreću. SofijaSilvija snima lokacije u Londonu i rodnoj Istri, za koje sama kaže da su »poput misli i stihova zapisanih u dnevnik«. Na izložbi su one predstavljene kao niz sekvenci objedinjenih pod naslovom Obična tuđina. Markéta Othová pak snima gradove i krajolike u koje putuje na 35-milimetarskom filmu, koje zatim izlaže u obliku velikih crno-bijelih ispisa, čime i doslovno uvećava važnost svojem sjećanju. Obje autorice naknadno grupiraju fotografije koje su nastajale u određenom razdoblju, čime reinterpretiraju vlastitu prošlost. Pritom su motivi SofijeSilvije prepoznatljivi ili se zbog svoje uobičajenosti doimaju bliskima i poznatima, što gledatelju olakšava identifikaciju o kojoj piše autorica izložbe, dok su snimke Markéte Othove što zbog neobičnih kompozicijskih rješenja, ali i zbog neoštrih povećanja neusporedivo nepristupačnije.

Najdoslovniji odnos prostora i vremena uspostavlja Mirjana Vodopija snimajući dravsko priobalje. Snima krajolik u vremenskim razmacima, zatim od nastalih fragmenata gradi nove prizore te tako vrijeme doslovno ugrađuje u sliku. Podrijetlom francuska umjetnica Chrystel Lebas kao mjesto uspostavljanja odnosa prostora s kako sama kaže »povijesnim događajima, pričama, bajkama i sjećanjima iz djetinjstva« bira šumu na način da »pripovjedne elemente uklapa u sliku već ispražnjenu od ljudske nazočnosti«

Snimke Guya Moretona i Ane Opalić na prvi se pogled doimaju sličnima, široki pejzažni prizori s dalekim krajolicima, u svojem dojmu univerzalni, jer ne posjeduju nikakve znakove koji bi ih prostorno ili vremenski mogli odrediti. No motivacija i način pristupanja otvorenom prostoru dvoje umjetnika dijametralno je suprotan. Ana Opalić biciklom se vozi po zagrebačkoj periferiji bez jasna plana i, kako sama piše »tražim svoje slike kao odgovor na nepostavljena pitanja«, dok je u osnovi Moretonova ciklusa Potonuli krajolici koncept sjećanja (Moreton snima mjesta na kojima su se nekoć nalazile neke od najvećih britanskih luka) utemeljen na lutanjima W. G. Sebalda.

Koncepcijski je najdomišljeniji rad ciklus Zamjenske lokacije njemačke umjetnice Karine Nimmerfall, koji se bavi medijskom manipulacijom realnoga prostora. Karina je fotografirala lokacije na kojima je snimana američka serija CSI i izložila snimke zajedno s njihovom filmskom kartom, koja jasno pokazuje da su scene, u seriji prikazane kao Las Vegas ili Miami, zapravo postavljene u četvrtima Los Angelesa. Već u svom ranijem ciklusu Cinematic Maps, 2004–2006, autorica se bavila dokumentacijom fikcionalnog prostora, snimala je poprišta zločina iz američke serije Zakon i red. Zamjenske lokacije možemo shvatiti kao svojevrstan nastavak tog ranijeg ciklusa, u kojem čini jasniji iskorak prema gledatelju, izravno mu se obraća, jer mu servira podatke o realnom i medijskom prostoru kao cjelinu i time jasno ukazuje na manipulaciju. Poigravajući se na taj način percepcijom realnoga prostora, Karina Nimmerfall približila se Candidi Höfer i njezinu ciklusu 80 pictures iz 1996. Te je snimke Candida Höfer izložila na način da ih je kombinirala s imenima lokacija i datumima koji im u zbilji ne odgovaraju. Obje autorice na sličan način dovode u pitanje ulogu fotografske snimke kao dokumenta.

Iako su na fotografijama svih osmero umjetnika konkretni prostori, čita ih se u prvome redu kao metafore osobnog ili nekog drugog iskustva. Zanimljivo je da im Sandra Križić Roban kao zajednički nazivnik podmeće mjesto za zaborav. Nedvojbeno odnos autorice izložbe prema temi jednako je osoban kao i autora spram vlastitih motiva, ono što umjetnici pokušavaju zadržati kao mjesto sjećanja Sandra Križić Roban označava kao mjesto zaborava. Njezina koncepcija naznačena je blago, ne nameće čitanja niti nam objašnjava zašto je došlo do inverzije. U zaključnim rečenicama teksta u katalogu ipak nudi moguće rješenje: »Umjesto da se prepustimo struji Lete, zaputimo se prema njezinu izvoru. Mjesta i prizori na koje ćemo naići postat će neuklonjivim dijelovima procesa koje smo pokušali predočiti ovom izložbom.«

Iva Prosoli