Ono čime je svatko obilježen

Ono čime je svatko obilježen

Slavica Sarkotić, Spomenek Turopola, POU, Velika Gorica, 2008.

»Vu Turopolu zelenem moja mama vsaku bogu večer cvetje zalevle, čaka da dojdem!« zapisala je u svojoj najnovijoj zbirci Slavica Sarkotić, rođena 1951. u obitelji Komar u Vukojevcu kod Siska. Autorica dviju knjiga kratkih priča, Prsten s plavim kamenom (2003) i Iza paravana (2007), te dviju zbirki pjesama Krošnja srebrne lipe (2004) i Srce na carini (2007), inače zaposlena u sisačkoj bolnici, posljednju je knjigu Spomenek Turopola (2008), napisala na kajkavskom, kako bi djeci i unucima, ali i svima nama, sačuvala i prenijela barem poneki bljesak ljepote i bogatstva duha i jezika hrvatske kajkavštine, koja je mnogima od nas prvi jezik koji smo naučili od majke. I zato nezamjenjiv. No, treba odmah reći da ni njezine knjige na književnom standardu nimalo ne zaostaju po snazi i vrijednosti, što je uz ostalo potvrdila dugotrajnim objavljivanjem, raspršenim u raznim glasilima, te povoljnim kritičkim ocjenama, pohvalama i nagradama. Riječ je o samonikloj, ali nezanemarivoj autorskoj pojavi, kakva u književnosti nije rijetkost, a kad je o kajkavskom iskoraku riječ, učinak zbirke Spomenek Turopola čini mi se još vrednijim upravo za Turopolje, jer od Marice Robić (1898–1915) iz Buševca do danas, isključimo li anonimne stihove nepoznatih autora (narodne pjesme), kajkavsku prozu poznatih književnih imena poput Slavka Kolara i drugih koji su okrznuli Turopolje kraćim ili dužim boravkom u ovim krajevima ili tamo rođena i živućega plodnoga pisca Josipa Kovačevića, te one koji su doduše pisali stihove kajkavskim jezikom, ali nekih drugih podneblja (npr. Branka Jagić i ja), na izvornom turopoljskom izričaju preostaje tek nekoliko knjižica objavljenih u biblioteci Albatros nakon 1980. godine (Zlata Cundeković, Katica Arbanas Maksimkov i dr.), a u novije vrijeme u udruzi Spark (Željka Cvetković, Đurđa Jandriš-Parać i dr.), što svjedoči da je ovdašnje kajkavsko pjesničko stvaralaštvo povremeno i prilično siromašno. Uzmemo li pritom u obzir da je cjelokupno političko, kulturno i prosvjetno vrenje u Velikoj Gorici u više od pola minulog stoljeća bogatije zbivanjima negoli cijeli prsten gradova oko Zagreba zajedno, onda taj nedostatak upada još više u oči. I tim se više Slavica Sarkotić upisuje s razlogom u vrh pjesničkoga stvaralaštva na kajkavskom izričaju Turopolja i njegova okružja.

Nažalost, situacija u okolnim kajkavskim područjima, uz časne iznimke poput onih u Zelini (POU) i još ponegdje; otkriva nam da se kajkavski jezik, doduše, ipak njeguje, ali bez dovoljno sustavne potpore književnih znalaca, kulturnih i znanstvenih ustanova, osim donekle još u osnovnim školama putem natječaja tipa Lidrano, primijenjenih školskom uzrastu. Kajkavsko pjesništvo danas funkcionira kao otoci koje ne povezuju stalne brodske linije, nego tek od vremena do vremena s jednog na drugi otok doplove poneke brodice kojima upravljaju entuzijasti i zaljubljenici u kaj. Nedostaje čini se nešto poput dobroga starog časopisa »Kaj«, koji je mnogima u dobru sjećanju.

Zanimljivo je da je tuđinski politički jezični imperijalizam najtemeljitije bio poražen upravo na polju kajkavštine, pa je krajnje vrijeme, ako ni zbog čega drugog, da se prema tom jeziku, kao uostalom i prema izvornoj čakavštini, počnemo ponašati s više poštovanja i ljubavi. Pretvoriti ga u bujan vrt, a ne u cvijetak koji netko od vremena do vremena zalije da baš posve ne uvene. Objavljivanje zbirke Slavice Sarkotić tim je zapaženije.

U turopoljskom zavičajnom književnom krugu vrlo je teško ili gotovo nemoguće naći cjelovitu zbirku u kojoj bi stihovi zračili tolikom ljepotom izričaja i prostrli se s tolikom osjećajnošću, unutrašnjom snagom, bogatstvom nijansi i uzbudljivim dubinama u kojima se čitatelju otkriva istodobno čudesna i jednostavna ljudska duša. Gotovo bi se moglo reći da pjesnikinja progovara o svetim stanjima duše. Što to znači? Stavlja nam pred oči i u srce ono najvrednije u životu, trenutke koje nitko od nas ne zaboravlja, kojima je svatko od nas obilježen, koje nosi u sebi ma kamo odlazio i ma što mu se u životu događalo. Roditelji, dom, zavičaj, domovina, žeđ za ljubavlju, upaljeno svjetlo u prozoru i u njemu sjena draga lika, otkidaju nas od naših ispraznosti. Ptica, pas, starac, starica, ograda, mjesec, oblak, sve postaje važno, veliko i vrijedno jer je neodvojiv inventar srca koje voli. Ljubav sve čini svojim. Ljubav ništa ne zanemaruje. Ljubav sve stavlja u svoje središte. Ljubav sve čini važnim… Kad se govori o umjetničkom djelu, ima ono nešto neopisivo, neizrecivo, neobjašnjivo i neuhvatljivo. E, pa to je ovdje izrečeno i uhvaćeno!…

Božidar Prosenjak