Od glinice do leta

Od glinice do leta

Nudimo vam pogon koji omogućava autoru da skrati mukotrpan put stjecanja iskustva, da iz glinice izluči aluminij i poleti, da dobije oknjiženje i poticaj, kakvu–takvu zadovoljštinu, bila to medijska prisutnost, zveckanje na žiro–računu, nešto treće ili konačno, ono najvažnije – da mu se dogodi prepoznavanje i suočavanje Drugih s njegovim tekstom, da mu jednoga dana Nepoznat Netko dođe i kaže: Baš si to dobro napisao!

Prije nekoliko tjedana upoznao sam Nevena Antičevića, glavnog urednika naklade Algoritma, s našim novim autorom zbirke Odlično je baviti se kriminalom (priče nezaštićenog svjedoka), čovjekom burna i burevjesničkog života Nenadom Stipanićem, koji se nakon mnogo iskušanih izbora u životu odlučio za – pisanje.

– ...ali od pisanja se slabo živi – rekao je Neven Antičević.

Ali se ne umire – dometnuo je pisac Stipanić, ex-zaštitar, tjelohranitelj, redar i antikvar.

Okoštalost scene za čistu književnost

Stipanićev specifičan, duhovit i logičan odgovor pamtit ću cijeli život. Lako mi je navesti tisuću razloga zbog čega ne pisati i mnogo manje – ali zato neizmjerno jačih jer su korijenski, praktično iracionalni – razloga zbog kojih netko piše. Neću ih ovdje prebrojavati jer bih za diskretno otvaranje te teme morao biti sloterdijkovski lepršav i decentiran, morao bih krstariti kulturama i psihologijama poprečnije i neočekivanije od Ukletog Holandeza, svoje poslovno i privatno bavljenje tekstovima drsko bih morao uplesti u univerzalije bez statističke potpore, ponijela bi me strast pisanja i suđenja, poticanja i čuđenja, što je samo kraći popis strasti kojima urednik robuje.

Natječaji Prozak i Na vrh jezika, koji godišnje završavaju ozbiljnim izdavanjem knjiga i svođenjem računa za objavljeno, po mnogočemu su jedinstveni. Zamišljeni su tako da daju priliku za novinsku objavu na stranicama »Vijenca«, a pobjednicima i za knjižnu, i po tome su u nas jedinstveni. Kvaliteta prethodnih pobjednika, prisjetimo se samo Olje Savičević Ivančević i Marka Pogačara, i objava ih je, nadam se, učinila ozbiljnim, respektabilnim, iščekivanim. PR mi govori u prilog.

Živahnost cijele književne scene može se vro dobro prosuđivati po jednom jedinom segmentu – prvoobjavama. U tom elementu hrvatska književnost posljednjih je godina zabilježila lijep broj novih autora koji joj jamče dobru i još bolju budućnost, no prošle godine jedina debitantska prozna knjiga koja je bila glasno i jednoglasno hvaljena bio je roman Mirna ulica, drvored Nade Gašić. Drugi debitanti nisu uspjeli skrenuti pozornost na sebe, što daje signal okoštalosti scene za čistu književnost, možda nedostatka novih imena, ali možda je riječ o sasvim banalnoj zatvorenosti medija – bez kojih ništa ne postoji – novim imenima ukoliko je riječ samo o piscima, a ne i o celebrityjima ili kakvim bizarnim pojavama. Utoliko smatram naš natječaj još nasušnijim.

Imati uvid u brutto scenu, i u onu njezinu nevidljivu, neobjavljenu dimenziju lijepa je povlastica, no njome se stručno baviti i opisivati je posao je težak, pogotovo ako se sjetimo da u nas trenutno ne postoji nikakva refleksija književnosti, da nam nije prešla u refleks. Cijela nabujala scena vapi za sređivanjem, opisom, popisom, kritikom, ali takvih glasova ni od korova, a institucije koje bi trebale biti mjerodavne za proizvodnju kritike i refleksije uopće, prije svega tu mislim na Sveučilište, okreću glavu na drugu stranu. Nije to veliko čudo, mišljenja sam da je kultura zatočenik Ministarstva prosvjete, da se zbiva unatoč tomu što je tijekom školovanja program složen tako da odbije učenika od knjige, da kreaciju minimalizira, da odgaja za korporativno-specijalistička zanimanja, a da gubi individualnost i cjelinu...

U konačnici sve rezultira usporenim sazrijevanjem, što je jedan od razloga zbog kojih se na natječaje Prozak i Na vrh jezika, zamišljene za mlade autore, mogu javiti svi mlađi od 35 godina, što bi u drugim okolnostima uglavnom trebalo biti doba kada se čovjek već odavna odlučio za pisanje ili ga se ostavio.

Dobrodošli u inbox

No, kako god, unatoč svemu tomu na e-mail redakcije pristiže stvarno lijep broj rukopisa, čiji vrh čitatelji mogu dvotjedno pratiti u ovim novinama. Naravno, kada je temeljni i jedini kriterij za sudjelovanje na natječaju dobni, raznolikost je rukopisa tolika da ih je nemoguće podvesti pod nekakve trendove ili dominante, kao što je često vrlo teško utvrditi radi li se o poeziji ili prozi, ili pak njihovu legitimnom bastardu za koji ne znamo u koju bismo ga rubriku uvrstili. Ipak, nekakvo generaliziranje o temi rukopisa mladih autora svojedobno sam si dopustio, pa ga ovom prigodom sažimam i parafraziram.

Mladi autori obično imaju mnogo ideja, čak višak, jer mladost kao da vrvi njima; stalan joj je problem redukcija i usredotočenje u preobilju, vole i impresionirati, podcrtati, podcijeniti čitatelja. Ali balasta ranih radova, tih lijepih i srcu priraslih ideja, nikako se osloboditi... Očekivati od autora, pogotovo mlađeg, da križa, krati i kondenzira rane radove, ili čak da ih se odrekne, jest, čini mi se, previše. Pravo na grešku mora postojati. U tom trenutku zahuktalosti, u trenutku kada osobno treba postati javno, na scenu bi trebali stupiti prijatelji-kritičari, urednici, izdavači... Zato vam nudimo pogon koji omogućava autoru da skrati mukotrpan put stjecanja iskustva, da iz glinice izluči aluminij i poleti, da dobije oknjiženje i poticaj, kakvu-takvu zadovoljštinu, bila to medijska prisutnost, zveckanje na žiro-računu, nešto treće ili, konačno, ono najvažnije – da mu se dogodi prepoznavanje i suočavanje Drugih s njegovim tekstom, da mu jednog dana Nepoznat Netko dođe i kaže: Baš si to dobro napisao!

Dragi potencijalni autori, svoje prozne i pjesničke radove, molimo vas, i ubuduće šaljite na adresu: vijenac@matica.hr, s naznakom »za natječaje Prozak ili Na vrh jezika«. Neka barem jedna proza bude dužine do maksimalno 3.500 znakova (s razmacima) kako bismo je mogli i objaviti u »Vijencu«. Dobrodošli u naš inbox!

Kruno Lokotar