Nove uloge drevnih simbola

Nove uloge drevnih simbola

Proteklih dana u domaćem tisku objavljene su fotografije snimljene za maturantski godišnjak koje su zgrozile našu javnost, bez mnogo objašnjenja. Ma kakva bila namjera tih fotografija, pogrešno je tvrditi da one prikazuju nacističke simbole, tim više što je na svim fotografijama prikazan jedan te isti križ pa je senzacionalizam vijesti vidljiv i iz stavljanja križa u množinu

I sami su maturanti isticali da je svastika simbol života, ali uzaludno jer ljudi žele biti zgroženi i ne dopuštaju da im se itko u to miješa. Ne žele čuti ništa o zlodjelima pozitivaca ni o dobročinstvima negativaca, povijesne ličnosti i simbole dijele kao i likove iz bajki i crtića, na dobre i zle. Nastojanje da se odstupi od takvih stereotipa zahtijevalo bi intelektualni napor, a lakše je ne misliti ili to činiti masovno pa tvrditi da je posve jasno što se mislilo pod nečim. Čini se da je dio ljudi zbog intelektualne tromosti izgubio mjeru stvari, a za njima se povode ili ih na to potiču mediji pa i zakoni. Ali dok svastika izaziva otvoreno zgražanje, drugi simboli ovih dana to smiju činiti samo potajno, ovisno o društvenoj prihvatljivosti. Konkretno, riječ je o zastavi duginih boja koju ovih dana na zagrebačkim ulicama čuva policija. Tako su se u različitim ulogama našla dva stara simbola.

Simbol koji nazivamo svastikom star je koliko i čovječanstvo, stariji od egipatskog anka na primjer, stariji od sanskrta, odakle i dolazi ime svastika, svakako stariji od godine 1933, nacizma i svega zbog čega danas izaziva zgražanje, a jednako je stara i zabuna oko toga na koju stranu trebaju biti okrenuti krakovi svastike, koje duljine i pod kojim kutom trebaju biti. Stoga je za lijevo orijentiranu varijantu u 19. stoljeću predložen termin sauvastika, prema već postojećoj distinkciji u Indiji, gdje se naziva i sathio.

Svastike, sauvastike, kukasti križevi i tomu slično u svim su se inačicama rabili kao simboli, talismani ili kao puki ukras u nebrojenim kulturama, narodima, religijama i vremenima. Rabljeni su u doba neolitika, brončanog i željeznog doba, nalaze se među znakovima pisma pronađena u Vinči, u iskopinama u Mohendžo Daru i Rangpuru, u sjevernom Sudanu, na Kavkazu gdje su se rabili u Kobanskoj kulturi, na elamskom posuđu s lokacija u Iranu. Svastikom su se služili Sarmati, Skiti, pronašao ih je Schliemann iskapajući Troju i njome ukrasio ogradu svoje kuće u Ateni, vidljive su na starogrčkim vazama, bosanskim stećcima, u feničkim iskopinama na Cipru, ima ih u ranim sinagogama, rabe se u bizantskoj i ranokršćanskoj umjetnosti, nalaze se u hinduističkim, budističkim i džainističkim krajevima, u Indiji, Indokini i drugdje, njima je ukrašen pod katedrale u Amiensu, a svastika se nalazi i na zastavi panamskoga naroda Kuna. U Grka se taj simbol zove tetragammadion, u Baska lauburu, u Japanaca manji, a u Slavena kolovrat, popularan motiv na uskršnjim jajima. Očito bi bila potrebna opsežna komparativna studija da se pobroji gdje se sve rabila i rabi svastika.

Neobjašnjivo je kako su svi ovi narodi došli do istog simbola, udaljeni prostorom i vremenom, što ostavlja prostora za teorije o Atlantidi, ali je objašnjivo kako su nacisti došli do njega – plagirali su ga. Riječ nacizam nespojiva je sraštenica riječi nacionalizam i socijalizam, nacistički pozdrav preuzet je od Rimljana, pridjev arijevski u nacista je poprimio pogrešno značenje i brka se s pridjevom arijski, a slično je zlorabljena i svastika. Kako je moguće da smo kadri zaboraviti na takav krupan dio povijesti čovječanstva, tolika tisućljeća i tolike narode i religije samo zato što je neka izopačena ideologija nakratko prisvojila i zloupotrijebila njihov drevni simbol? Nacistički okultisti nisu mogli ni sanjati kakav će učinak njihov izbor simbola ostaviti na ljude 21. stoljeća i kakvu će buru izazvati svako njihovo pojavljivanje, ali bili bi vjerojatno zadovoljni da to vide. Kakve god varijante svastike postojale, pravilo je jedino da su se nacisti služili isključivo onom orijentiranom na desno tako da se jasno vide dva ukrštena slova S, dakle obrnuto od one na spornim maturantskim fotografijama. K tome nacistička svastika nije bila položena vodoravno i nalazila se u bijelom krugu na crvenoj podlozi.

Spomenuti narod Kuna na neko je vrijeme pod pritiskom promijenio svoju zastavu, a sada se andski narodi nalaze pred sličnom dvojbom i traže načina da se njihove boje prestanu dovoditi u vezu s homoseksualnim pokretom. Narod koji zovemo Inkama nije izumro, nego postoji dan-danas u Peruu i Boliviji, njegovi pripadnici govore kečuanski, slave svoje stare praznike i viju staru zastavu duginih boja.

Zastava homoseksualaca nastala je u San Franciscu 1978, no dugine su se boje u znak mira vijorile još 1961. u Italiji, u maršu protiv nuklearnog naoružanja. Luksemburška i nizozemska zastava razlikuju se međusobno samo u nijansi plave boje, a hrvatska ima grb da bi se razlikovala od obiju. Logično je da hrvatska i slovenska zastava imaju grbove da bi se razlikovale od nizozemsko-luksemburške odnosno ruske, dakle da grb imaju one koje su nastale kasnije, inače bi bile plagijati i unosile zabunu. Zastava homoseksualaca neko je vrijeme bila plagijat u odnosu na zastavu Inka, no 1979. uklonjena je jedna nijansa plave pa sad ima šest boja, a zastava Inka ima ih sedam. Očito Inke nisu smatrali da je to dovoljno pa su umjesto jedne nijanse plave umetnuli bijelu traku. Tako se sad više razlikuju u bojama, a odnos je i dalje 6:7.

Neuko oko i dalje će vidjeti homoseksualce u Peruu i naciste u Indiji, senzacionalističko će vidjeti lice na Marsu, fanatično će vidjeti uvredljiv sadržaj u svakom simbolu i riječi, a tvrdoglavo oko neće vidjeti razlike i sličnosti koje odudaraju od očekivanog. Neukima se može pružiti obavijest, ali ne treba njihovu neznanju dopustiti da drugima diktira mišljenje i emocije, a pogotovo to nemojmo dopustiti ideolozima nekih vremena koja bismo najradije poništili.

Marko Kovačić