Mrvice sa stola Akademije kakva bi trebala biti

Mrvice sa stola Akademije kakva bi trebala biti

Nedavni rock-festival na jarunskom otoku najaktivniju je publiku dobio ne ispred glavne pozornice, nego u šatoru gdje su svoju šansu imali demobendovi. Jednostavno, zvijezde s plakata imaju svoju vrijednost, ali ne treba zaboraviti bit okupljanja ljudi koji vjeruju u neku umjetničku disciplinu ili u njoj nepreuzetno uživaju. Slično vrijedi i za festivale koji nisu populistički po definiciji, ali također moraju računati na bilo publike i na budućnost, svoju i konteksta u kojem postoje. Zato nije čudno da se sve češće oni kazališni odlučuju na pokretanje radionica, a Eurokaz je otišao korak dalje i ponudio cijeli temat posvećen Branku Gavelli i njegovoj, kako se tvrdi, nepročitanoj ostavštini. To je nastavak rada koji je također u Teatru &TD u veljači održao Branko Brezovec, jedan od umjetničkih voditelja festivala i profesor režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Rezultat svega toga četiri su predstave-eseja izvedene u prostorima Studentskoga centra, čija je namjera bila omogućiti mladim kazalištarcima da u konkretnoj praksi, suigri s izvođačima i zbiljskom publikom, provjere funkcionira li teorija i koliko je primjenjiva. Iako se zadaća može činiti banalnom, predstave-eseji ipak su vrijedni pozornosti ne samo kao mrvice s festivalskoga stola nego i kao jedan od pokazatelja stanja onoga što se s dozom pretjerivanja može nazvati novom ili barem nadolazećom domaćom kazališnom režijom.

Potpisuju ih studenti Anja Maksić, Marina Petković i Marko Juraga te asistent na ADU Mladen Vukić. U skladu s razlikom u formalnom statusu, iako to u radioničkom radu ne smije biti presudno, upravo je Vukićeva obrada motiva iz Marije Stuart Fridericha Schillera najviše nalikovala zametku prave predstave. S druge strane, za to je zaslužna i režijska dosjetka u kojoj se sjene dviju kraljevskih sestara, u i više nego korektnoj izvedbi Nike Mišković i Aleksandre Stojaković, pretapaju kao da nisu na sredini SC Galerije nego kod O.K. Corrala, gađajući se ponekad i pronađenim značenjskim i intonacijskim težištem rečenice, minimalističkom gestom i patosom pojačanim do ilustracije. Patosom se, ali s druge strane, one koja i iskusnom profesionalcu zadaje tremu i radi protiv njegove utrenirane tehničke ličnosti, bavio Marko Juraga putem fragmenata Michelangela Buonarrotija Miroslava Krleže. Namjerno ne naznačujući izvedbene probleme, Slavko Juraga u sinovoj režiji igra kao da u samoći tek uči tekst i iskušava njegov primarni gestualni potencijal. Pored njega, kao Nepoznati, samo pokretom govori Lana Blaće, što funkcionira kao najkonkretnije slikanje, a ne seciranje pojmova iz Gavellinih članaka, i malo čini za njihovo objašnjavanje ili kao dokaz razumijevanja.

Na sasvim je drugom polu, barem prema nekim formalnim karakteristikama, esej Marine Petković, koja je, kao i Anja Maksić, iskoristila Hamleta kao neku vrstu nulte točke dramskog pisma. Prihvaćanje te drame kao amblema problematično je, a i mogući argument da ga svi poznaju pa se takvim izborom olakšava rad na predstavi i njezino praćenje, čini se najprije kao izbor linije manjeg otpora. U tipičnoj radioničkoj maniri Marta Bolfan, Tamara Kučinović, Jadran Grubišić i Matija Kezele odigrali su neke ključne prizore iz Shakespearea, s odmakom koji nadopisuje izvedbu u dijametralno suprotnim smjerovima. Dok počinje kao vježba koncentracije, predstava-esej na trenutke se pretvara u Shakespeare na EXIT, dok s druge pojačava glumačko proživljavanje situacije i emocionalnoga stanja do izvanjske nepomičnosti i sporadične naznake unutarnje oluje. Koliko je svaki od smjerova legitiman, toliko je njihov spoj tek naizgled kontraproduktivan, jer publici daje priliku za odmor od suigre, a izvođačima mogućnost brze promjene izvedbenoga modela, čak i uz cijenu smijeha. U Anje Maksić nije bilo ni toga, jer omotnice s pravilima kako izvoditi, bila riječ o Hamletu ili Gavelli, tek su dosjetka, dok je parazitiranje na scenografiji Brezovčeve predstave U agoniji ostala neiskorištena tema.

Jasno, radionica na Gavellinim postulatima režije i glume zgodan je dodatak festivalu, koji se tako može pohvaliti i suradnjom s ADU u prostorima Studentskoga centra, institucije Sveučilišta, ali zapravo je riječ o odrađivanju starih dugova. Za to je najmanje kriv Eurokaz, koji je zakašnjelom naplatom samo profitirao, dok je ADU takvu radionicu odavno trebala imati u programu, kao temelj domaće kazališne pedagogije.

Predstave-eseji ipak su vrijedni pozornosti, kao jedan od pokazatelja stanja onoga što se može nazvati novom ili barem nadolazećom domaćom kazališnom režijom.

Igor Ružić