Mač istoka, braćo!!!

Mač istoka, braćo!!!

Hrvati ne mogu bez izvrtanja i krivotvorina. Naravno, ja se ne bavim onima koje potpadaju pod policijsko gonjenje (premda je i ono već dobrano posustalo), nego onima »bezazlenima« (netko bi rekao bezveznima) od kojih nikomu ne pada ni vlas s glave. Pogađate – to su jezične krivotvorine, a katkada i čiste besmislice. Kako, uz ostalo, kupujem i čitam »Jutarnji list«, to u njemu nalazim dosta takva blaga, a o jednom djeliću pisat ću, evo, i danas.

U broju od 23. lipnja 2008. (str. 28, rubrika Komentari) piše Ivan Zvonimir Čičak: »Slušali smo domoljubne pjesme uključujući i onu 'U boj, u boj' (... mač istoka, braćo, nek Turčin zna kako mremo mi ...), što je početak završne arije iz opere 'Nikola Šubić Zrinski' koja je postala bojni poklik hrvatskih navijača.« Istoka i Turčin istaknula N. O., koja je, zakonom citata, propustila i pogrešnu interpunkciju u tekstu, npr. pisanje zareza, što joj je teško palo jer je morala ići »protiv sebe«. Žao mi je što se takvo što našlo upravo u tekstu I. Z. Čička, jer sam sigurna da on, već i s obzirom na svoju mladenačku prošlost, dobro poznaje spomenutu operu. Naime, u bivšem režimu već i samo gledanje / slušanje toga djela smatralo se gotovo subverzivnim. Ne tvrdim ni da je sam Čičak upravo tako napisao u svom tekstu (put teksta do objavljivanja u tisku dug je i nepredvidljiv), no činjenica je da se takva krivotvorina u njegovu tekstu ipak našla. Osim stavljanja takva besmisla u usta i pero libretistu hrvatske junačke opere (H. Badalić), pojava pokazuje nešto što zabrinjava još i više, a to je izricanje nerazumljivoga i nerazumijevanje izrečenoga (bez obzira na to tko je za pogrešku kriv).

Najprije, saborskim rječnikom rečeno, ispravak pogrešna navoda (u tom visokom domu pokazuju da ne znaju za Pavešićev Jezični savjetnik, pa bih im tu knjigu iz 1971. godine preporučila da nauče što navod zapravo znači). U operi (koju je, pa onda i glavni lik u njoj, 1876. godine Hugo Badalić nazvao Nikola Šubić Zrinjski) taj poziv u III. činu, 8. slici, prvi izriče mlađahni i boja željni Lovro Juranić, ali u ovom obliku: »U boj, u boj, mač iz toka, bane, nek' dušman zna kako mremo mi.« Kasnije motiv preuzima zbor i sam naslovni junak, koji vokativ bane zamjenjuju vokativom braćo. Drugih preinaka nema. Dakle ni na ovom mjestu samovoljno ubačena Turčina.

No već i ove preinake govore o tome da naš narod zapravo ne razumije ni što sam govori ni što drugi pjevaju. Pokušala sam, vrlo diskretno dok strasti još nisu bile raspaljene »do adrenalina«, neke ljude pitati što se to pjeva u operi iz koje su naši uljuđeni i klasično obrazovani drukeri raznih sportova odlučili završnu ariju pretvoriti u svoj bučni slogan, a odgovori su (ako ih je uopće i bilo) bili upravo onakvi kakve sam i očekivala – besmisleni. Jedni su (oni koji se »razumiju« u ideologiju) mislili da je to mač istoka, a drugi, bliži valjda rodnoj grudi, mač i stoka. Da smisla u gornjem kontekstu nema ni jedno ni drugo, nitko nije primijetio niti se time zamarao, pa sam zaključila da našem svijetu izricanje besmislica uopće ne pada teško niti si time tare glavu. Takvo »cjepidlačenje«, i svako slično petljanje, naši ljudi ionako zovu filozofiranjem, pa nije čudo što naši sportski komentatori i za najgorega pimplera u kaznenom prostoru kažu da taj filozofira (valjda nogama?!) u šesnaestercu umjesto da puca u gol.

Dakle, mač je hrabra četa sigetskoga junaka vadila iz toka, što će reći iz korica. Riječ je južnoslavenska, zabilježena i u susjeda: stsl. tokú, rum. toc, teoc, tĭoc, mađ. tok. Osim korica, znači tobolac, futrolu, etui, tuljac, dakle spremnik u koji se stavlja neko oruđe koje je poslužilo svrsi i ondje čeka izvlačenje do nove zgode. Danas za takvo spremište prevladavaju tuđice – futrola (njem. Futteral) i etui (fr. étui; stfr. riječ znači i zatvor; estuier, zatvoriti). Etui prvotno znači škatuljicu u koju se što može zatvoriti.

Riječ tok, pogotovo napisana, razumljiva je danas tek u vezi sa značenjem teći. Toke, toka i tokica mlađoj su populaciji uglavnom nerazumljive. Kad im kažem da je npr. toka / tokica u 1920-im i 30-im godinama bila tvrd ženski šešir bez oboda, odvraćaju mi da se tada još nisu ni rodili. (Kao da ja jesam!) Ili kao da je itko od današnjih rođen u staroj Grčkoj ili Rimu, pa ipak ponešto o tome znamo. Kad im kažem da to može značiti i crnu plišanu kapu s malim štitnikom koju nose natjecatelji u jahanju (fr. toque, šp. toca), odgovaraju da se ne bave jahanjem (ne bavim se ni ja). Što bi tek bilo da sam spomenula kako i taj šešir podrijetlo vjerojatno vuče iz ar. taqiyah, što je kapa koja prekriva samo tjeme, a stavlja se ispod turbana (takija)? Vjerojatno bi mi rekli da oni nisu muslimani (i opet, nisam ni ja), ali bih po svoj prilici već bila politički sumnjiva. S tokama bi se stvar još samo pogoršala. Naime, kako sam uvijek mislila (i mislim) da je P. P. Njegoš dobar pjesnik, rado sam studentima citirala završetak Gorskoga vijenca: »Mrki Vuče, podigni brkove / da ti viđu toke na prsima, / da prebrojim zrna od pušakah / kolika ti toke izlomiše!« Pitam ih što su toke, a oni mi, neki ne bez ponosa, odgovaraju da Njegoša ne čitaju. Takvi očito ne znaju ni kako izgleda poneka hrvatska narodna nošnja, jer su toke metalne pločice ili dugmad prišivena na prsima kaputa ili prsluka kao ukras, a ostatak su obrambenoga plašta, oklopa (tur. toka, spona, puce, kopča na pojasu). Ti detalji nisu rijetkost na hrvatskim nošnjama iz raznih krajeva (pa evo prilike navijačima, kad već jesu ljubitelji opera, da škicnu u još jednu hrvatsku antologijsku operu, kakva je Gotovčev Ero s onoga svijeta). No što sve to vrijedi kad je danas, čini se, poželjno dičiti se (i) neznanjem. Meni pak od količine takva nerazumijevanja i pomanjkanja istinske želje da se što pošteno nauči dođe da bacim koplje u trnje i odustanem od ispravljanja krivih Drina. No kako stiže toli zaslužen ljetni odmor, možda ostanem tek na onoj ...i za pas zadjeni. Što, koliko god se ljubiteljima pasa činilo da ima veze, nema veze s cuckima!

Nives Opačić